U tjednu kada se krema naše klupske košarke okupila u Šibeniku, na završnom turniru Ćosićeva kupa, porazgovarali smo sa Šibenčaninom koji je proteklih 40-ak godina sudjelovao u svim aspektima košarkaških zbivanja. Danas 58-godišnji Aleksandar Petrović najprije je bio talentirani šibenski klinac kojeg je Mirko Novosel doveo kao jednu od početnih karika u stvaranju velike Cibone.
Potom je Aco postao reprezentativac bivše zajedničke države te član momčadi koja je postala klupskim prvakom Europe, ali i važan faktor u prelasku svog brata Dražena iz Šibenke u Cibonu. Nakon karijere obilježene nadimkom “Aco Trica” (još i danas se sjećamo njegovih šest trica u nizu protiv BancoRome), Petrović je počeo peći trenerski zanat uz Mirka Novosela koji ga je najprije postavio na mjesto trenera Cibone, a potom i reprezentacije Hrvatske.
Nakon 23 godine trenerske karijere, na nagovor zagrebačkog gradonačelnika Bandića, Aco se prihvatio i posla sportskog dužnosnika pa je dvije i pol godine bio prvi čovjek Cibonine uprave. U međuvremenu izabran je za kratkotrajnog hrvatskog izbornika da bi, nakon rješavanja nekih komunikacijskih nesporazuma s vodstvom Saveza, na koncu dobio i četvrti mandat na čelu hrvatske košarkaške reprezentacije.
A ono što njega danas najviše muči, ili ga je barem mučilo dok se nedavno nije povukao iz Cibonine uprave, jest to da hrvatski ABA ligaši moraju igrati domaću A-1 ligu, za razliku od srpskih klubova koji to ne moraju.
– Ta odluka ide na štetu Cedevite i Cibone, jedinih hrvatskih klubova koji su igrali europska klupska natjecanja, jer su morali igrati tri utakmice tjedno. No, ako je već tako, ja predlažem da se igra liga od 12 klubova, a potom liga za prvaka od šest klubova, kao što to rade Slovenci. U tom bi slučaju ABA ligaši mogli i s polovičnim ili drugim momčadima izboriti tu Ligu za prvaka, a potom bi završnicu igrali s najjačim sastavima – kazao je Petrović.
Argument zagovornicima da svi moraju sve igrati jest trenutačno stanje na tablici koje kaže da je Jolly prvi, a Split drugi. No čini se da to ipak nije prava slika naše klupske stvarnosti.
Svatko mora biti svjestan da je taj profil prvenstvene ljestvice nastao na problemima Cibone i Cedevite, a donekle i Zadra koji igra dvije utakmice tjedno. Uz dužno poštovanje, u normalnom sustavu natjecanja Cibona i Cedevita bile bi na vrhu, a ovako su treća i peta tek stjecajem nepovoljnih okolnosti. Po meni, Prvenstvo Hrvatske mora biti na višoj razini pri čemu se nacionalni savezi i ABA liga moraju dogovoriti o suživotu, a prije njih Fiba i Euroliga. Koliko god savezi inzistirali na nacionalnim prvenstvima, ne može se zanemariti ni želja najjačih klubova da igraju regionalnu ligu koju, paradoksa li, četiri nacionalna saveza s prostora bivše SFRJ priznaju, a hrvatski i slovenski ne priznaju.
A što će biti s tom istom regionalnom ligom ako Crvena zvezda za neko vrijeme dobije pozivnicu za Euroligu?
Onda bi se izgubio sportski motiv igranja u ABA ligi i ona više ne bi imala smisla. No, sve dok je ona protočna prema Euroligi i Eurokupu, ona ima smisla.
Osim što svi klubovi moraju igrati A-1 ligu, novost je u hrvatskoj klupskoj košarci i novi format završnice Ćosićeva kupa od osam klubova.
Dosta zemalja ima taj format jer u njemu veći broj klubova dobije na važnosti. No najvažnije u svemu tome ipak je ono što se može vidjeti na parketu. Dobra je to ideja koju opravdati može samo kvaliteta prikazanog na parketu.
Koliko takav festival domaće klupske košarke znači za grad kojem je dodijeljen, a to je Petrovićev rodni Šibenik?
Drago mi je da se Šibenik spominjao i kroz šušur Final Eighta jer taj grad zaslužuje da barem nakratko bude u epicentru zanimanja, a raduju me i sve glasnije kuloarske priče o mogućem spajanju Šibenika i Jollyja. Jedan snažan prvoligaš, ili i nešto više od toga, bolje bi došao hrvatskoj košarkaškoj sceni nego dva solidna prvoligaša. Šibenik je ipak premali grad za takva dva kluba i bilo bi sjajno kada bi se pronašle niti koje bi ih spojile.
Poput Splita, pa i Zadra, i Šibenik je jedna od sredina bez kojih je nekadašnja hrvatska košarka bila nezamisliva, no sve one su proteklih godina odumirale.
Ti gradovi važni su za opstojnost hrvatske košarke, a svi ti klubovi naišli su na ozbiljne financijske probleme, od kojih se netko oporavi brže, a netko sporije. Dobra stvar je da se svi polako vade iz gliba između ostalog i zato što su se počeli ponašati racionalno.
Nažalost, u svemu tome posustala je i produkcija talenata, a barem njima nikad nismo oskudijevali.
Veliki problem hrvatske klupske košarke su neplaćeni ili slabo plaćeni košarkaški učitelji. Raditi s klincima od 14, 16 ili 18 godina zahtjevan je zanatski posao i ti ljudi trebaju biti dobro plaćeni jer provode i po 12 sati u dvorani. Ako ga pak ne možeš platiti, onda dolazi do negativne selekcije i na tim stručnim pozicijama. Kada bismo to uspjeli u barem 7-8 najjačih klubova, u Hrvatskoj bilo bi puno bolje.
Kod rada s najmlađima, Petrović je imao potrebu dotaknuti se hrvatskog prvaka Cedevite, financijski daleko najstabilnijeg kluba u Hrvatskoj.
Ako vi, za hrvatske prilike, imate ogroman, ogroman proračun i pucate svake sezone na Euroligu, onda nemate potrebe imati 1000 klinaca u školama košarke. Nemate potrebe dovoditi sve živo. Ne vjerujem da su u klubu zadovoljni kako se razvija jedan Bajo, a za njega bi bilo primjerenije da je u nekom razvojnom klubu.
I dok se visoki i vanjski igrači još i pojavljuju, nitko od svih naših klubova da proizvede razigravača reprezentativnog kalibra. Zašto je tome tako?
Tu smo zapeli u začaranom krugu. Ako se uprava nekog kluba odluči da će biti razvojni klub, onda trener ne može dobiti otkaz nakon sedam poraza. Jer, ako on zna da će dobiti nogu ako mu se to dogodi, on će uzeti “olinjalog” razigravača koji će mu pomoći dobiti neku utakmicu radije nego da stane iza nekog mladog razigravača s kojim će gubiti utakmice. Dok nisam postao pouzdan razigravač, ja sam izgubio jako puno utakmica i prvenstava, no moj trener u to vrijeme Mirko Novosel imao je na raspolaganju osam godina, od čega smo mi prvih šest gubili.
Mora biti još neki razlog zašto naši istočni susjedi Srbi proizvode puno kvalitetnije “playmakere” (Teodosić, Marković, Jović...).
To je i pitanje karaktera, a mi očito takvih nemamo. Uostalom, prisjetite se tko su prigodom raspada bivše zajedničke države bili razigravači u najjačim hrvatskim klubovima. U Splitu Sretenović i Pavićević, u Ciboni Bukumirović, a u većini klubova neko vrijeme bili su i srpski treneri poput Maljkovića u Splitu, Šakote u Ciboni i Đurovića u Zadru.
Zašto je Srbija košarkaška nacija, a mi nismo?
Niti smo njegovali kult reprezentacije na kvalitetan način, a i dogodilo nam se da je na Saboru HKS-a 1995. jedan čovjek posjekao sve živo što je vrijedilo. Nakon četiri osvojene medalje – olimpijskog srebra, jedne svjetske i dvije europske bronce – on je izlobirao smjenjivanje Lalića, Novosela i Nakića i postavio nove ljude. I od tada nas više nije bilo na postoljima. Govorimo tu o sad već bivšem predsjedniku HKS-a Danku Radiću koji je neko vrijeme vladao iz sjene, a onda je i formalno postao prvi čovjek hrvatske košarke.
Što se to mora dogoditi, kakav domet reprezentacije, da privatni kapital bude zainteresiraniji za košarkaške klubove.
Mislim da bi za to bila dovoljna jedna seniorska medalja jer poslovni ljudi žele biti dio pobjedničke priče, a ne gubitničke.
S obzirom na to da je njegovo uspješno olimpijsko ljeto već višestruko “opjevano”, zamolili smo Acu da nam iznese glavna obilježja svoja dva prethodna mandata.
Te 1995. ja sam imao 36 godina i bio sam jedan od najmlađih izbornika u Europi. Na Olimpijskim igrama u Barceloni bio sam pomoćnik Skansiju, a potom na Eurobasketu u Njemačkoj pomoćnik Novoselu. Sljedeće godine, te 1994., nisam htio biti pomoćnik Gjergji da ne ostanem vječni pomoćnik, nakon čega sam izabran za izbornika za Eurobasket 1995. Mi smo na tom prvenstvu izgubili samo jednu utakmicu, i to protiv Sabonisove Litve, ali smo osvojili broncu. A u toj utakmici, zbog različitih problema, nije bilo Rađe, Kukoča i Komazeca, no utakmicu protiv domaćina Grčke izvukli su Ivica Žurić i Veljko Mršić, igrači koji su dotad imali minimalnu minutažu.
Na čiji je poticaj Hrvatska 1995. u Ateni otišla s postolja nakon primljene bronce?
Ja sam u tome bio nebitan. Znam da je iz dvorane postojala telefonska veza s Banskim dvorima gdje je sjedio Tuđman i dogovoreno je solomonsko rješenje. Ide se uzeti medalja, ali će se nakon toga napustiti podij. Bila je to politička odluka i, gledano s ove vremenske distance, pogreška. Ja osobno to nikad ne bih napravio.
Nakon toga počelo se govoriti o nekom “Fibinu prokletstvu”. Jesmo li mi u godinama koje su uslijedile doista ispaštali zbog toga?
Ne bih rekao. Mi smo više ispaštali zbog vlastitih propusta. Na Eurobasketu 2003. primili smo dva nesretna koša protiv Rusa, a na Eurobasketu 2005. nismo zagradili jednu odbijenu loptu od promašenog slobodnog bacanja. Godine 2001. u četvrtfinalu protiv domaćina Turske imali smo pak “plus 19” u 27. minuti pa smo izgubili. Dakle, u tim smo situacijama bili vlasnici svoje sudbine.
A baš iz te 2001. Aci je ostao najveći trenerski ožiljak.
Ta utakmica protiv Turaka obilježila me tim više što smo prije toga izbacili europskog prvaka Italiju trenerski predvođenu Tanjevićem i što nam se otvaralo polufinale s Nijemcima. Često se sjetim te utakmice i ponekad je analiziram kao nekakav vuk samotnjak.
Što bi sada promijenio da može vratiti vrijeme?
Prije svega bih promijenio pravila igre. Da su 2001. imali pregledavanje snimki spornih situacija, vidjelo bi se da je prekršaj na Turkcanu bio barem sekundu izvan vremena, a to bi značilo da smo mi u polufinalu. Naravno, promijenio bih i način vođenja utakmice pa bih Mulaomerovića i Giričeka ranije odmorio kako bi bili svježiji za završnicu.
Neki će reći da je tajna Petrovićeva prošloljetnog izborničkog uspjeha bila i u tome što on zna kako, kada i koliko popuštati igračima? Navodno je bio popustljiv i u režimu života?
Jesam, ali u izoliranom Svetom Martinu, gdje sam im govorio da slobodno mogu biti vani do jedan iza ponoći i da mogu ići kamo hoće. Ne mislim da izbornik mora biti popustljiv prema svojim izabranicima, no kako vi u reprezentaciji nemate mogućnost financijskih sankcija, onda vi među igračima morate dobiti pozitivno ozračje. Igrači si moraju biti međusobno prijatelji, moraju si čuvati leđa. Stalno morate imati neku pozitivu u kojoj igrači lakše obavljaju ono što je obvezno.
Koliko je teško upravljati igračima koji imaju multimilijunske ugovore?
Najvažnija je stvar da dođu sa željom da nešto naprave i onda nema problema. Uostalom, imali smo i zabavnih sadržaja poput paintballa, a nije bilo zabranjeno ni ako je netko htio popiti čašu piva ili vina. Vrijeme trenera apsolutista u reprezentaciji davno je prošlo i ti moraš neke stvari dobiti od igrača kroz prihvatljivu atmosferu. Nema više trenera koji za sebe misle da su “bič božji”. U današnjoj košarci to su dinosauri.
Najlakše je izborniku kada mu najbolji igrač razmišlja kao Acin legendarni brat Dražen Petrović.
Osim toga što je u nekim utakmicama zabijao 40, 44, pa i 62 koša, Draženova moć bila je u nametanju visokih standarda suigračima na treningu i odnosu prema reprezentaciji. Zamislite, nakon što smo u polufinalu Olimpijskih igara 1992. pobijedili selekciju ZND-a, on je išao od igrača do igrača i govorio im da možemo dobiti i originalni Dream Team, što je protiv Jordana, Magica, Birda i društva bila zapravo nemoguća misija. No, nakon što je Franjo Arapović zakucao za naše kratkotrajno vodstvo, Dražen je vikao u minuti odmora: “Što sam vam govorio! Možemo ih dobiti!” Takav igrač silno pomaže treneru. Ako on dođe i nametne parametre ponašanja, onda ti nijedan trening ne može propasti. On je bio model po kojem su se morali ponašati svi igrači. Ako ti kao vođa označiš pravila ponašanja, onda nitko ne može napraviti korak natrag.
Po svemu sudeći, Dražen se prilično razlikovao i od starijeg brata?
Mi jesmo braća, ali između nas je bila provalija različitosti. Ja nakon nekog poraza danima ne bih mogao doći k sebi, a on bi se resetirao za 24 sata i ide dalje. On je bio čovjek koji ne gleda preko ramena.
Da nije bio takav, kaže Aco, njegov mlađi brat možda bi i danas bio živ.
On je na kvalifikacije za Eurobasket 1993. došao s ozlijeđenim ligamentima. Da je radio po uputama liječnika, a to je značilo da ne igra na tom turniru, on bi danas bio živ. U tom trenutku bilo je logičnije dati mu prostora da se oporavi nego ga raubati, no on je, iako načet, htio igrati.
Imamo li nekoga sličnoga u ovom naraštaju košarkaša?
Najbolje što nam se prošlo ljeto dogodilo jest Bojan Bogdanović. Bojan nam se dogodio kao vođa koji je spreman lupiti šakom o stol. A uz njega je i Dario Šarić koji sofisticiranom autoironijom pridobiva simpatije suigrača.
Aco je pak pridobio simpatije poklonika vukova kada se saznalo da je kao predsjednik, ali i dopredsjednik kluba Ciboni posuđivao svoj novac, ali i novac iz Zaklade Dražena Petrovića.
To je bilo dva puta u većim svotama i tri do četiri puta po 10-15 tisuća eura. Recimo, netko blokira račun pa ne možeš licencirati novog igrača i onda posuđuješ Draženov novac, a mama je bila potpisnica tih stvari. Ja sam pak privatnim novcem rješavao ove manje troškove, od 30 tisuća i manje. Dvije velike pozajmice su vraćene, a u klubu su još 53 tisuće eura mog novca.
Što je onda stresnije? Biti šef kluba i glavni trener prve momčadi?
Nije stresno biti u financijski sređenom klubu, no stresno je u ovim uvjetima, kada ti je giljotina stalno nad vratom. To je kontinuirani stres, ponekad misliš da je došao kraj. Nemaš kamo, udaraš u zid. Sudjelovao sam u servisiranju triju proračuna unutar kojih se trebalo vraćati stare dugove, ali i, paralelno s tim, odgovarati na tekuće financijske zahtjeve. Zato i ne treba čuditi što nam se dogodilo to sa Zubcem da je otišao. Samo je pitanje tko kada nastupa i kada koristi pukotine – kazao je Aco koji od trenutka prodaje Ante Žižića na Cibonine utakmice dolazi u ulozi običnog navijača, ali i izbornika koji prati razvoj hrvatskih igrača.
Odličan intervju i odličan članak.