Novi broj sportskog tjednika Max! donosi brojne razgovore s prijateljima Dražena Petrovića, onima koji su s njim proživljavali njegove posljednje dane života.
Za četiri godine provedene u Ciboni (1984. - 1988.) Dražen se najviše družio s Franjom Arapovićem i Ivom Nakićem.
- Prije no što je Ivo otišao u Partizan nas trojica bili smo nerazdvojni. Izlazili smo uvijek poslije utakmica Kupa prvaka. Svaki dan poslije treninga mi mlađi nakratko bismo otišli na piće u Kavkaz, dok bi ovi stariji igrači išli u Zvečku. Znali smo to ponoviti i nakon večernjeg treninga, otišli bismo i do “Saloona”, no nismo noćarili. Osim toga tada su nas i sami gosti znali upozoriti da je već kasno i da je vrijeme da pođemo kući jer nas na parketu žele vidjeti u najboljem izdanju. Doduše, četvrtkom smo nakon tih europskih utakmica imali apsolutnu slobodu - prisjeća se danas 48-godišnji Arapović.
Pitali smo Franju je li se s velikim klupskim prijateljem i suigračem iz reprezentacije ikad posvadio?
- Jesam, ali kada je kao igrač Reala igrao protiv Cibone. U jednom trenutku zagrebačke utakmice Dražen mi je namjerno podmetnuo nogu. Nisam mu vratio jer sam bio slab na njega, ali sam ga izvrijeđao. Nisam htio razgovarati s njim, no kada smo došli u Madrid na uzvratnu utakmicu došao mi je u hotelsku sobu, zaletio se na mene i izgrlio me. Onako nasmiješen poveo me na vožnju Madridom u svom porscheu.
Danas Franjo Dražena najviše pamti po toj dječjoj zaigranosti:
- Uvijek je bio spreman na sitne nepodopštine. Recimo, u kafiću bi naručio čašu leda i onda bi nas gađao ledenim kockicama ili bi krenuo zavezati svoje tenisice, ali bi neprimjetno pod stolom zažnirao neke od nas u društvu i onda bi umirao od smijeha. On se smijao 10 sati dnevno.
I Arapović se dobro sjeća rastanka s Draženom:
- Noć prije smo probdjeli u hotelskom lobiju zezajući se jer smo u 4.45 polazili iz hotela za zračnu luku Wroclaw na rani let za Varšavu. Sjećam se da se u Varšavi još dvoumio hoće li ići s nama u Zagreb ili ostati u Frankfurtu, a mi smo ga nagovarali da za svaki slučaj ipak kupi neki parfem za djevojku koju planira posjetiti.
Vijest o Draženovoj smrti strelovito se širila kroz noć između 7. i 8. lipnja.
- Ja sam saznao u noći u 3.30 kada me nazvao Boris Jurišić, Draženov dobar prijatelj, koji je radio u “Amadeusu”. Boris je otvorio kafić već u šest ujutro i svi smo se tamo počeli okupljati.
Sve o životu i karijeri ponajvećeg hrvatskog sportaša u povijesti, Dražena Petrovića, pročitajte u našem specijalu
