Ova katastrofična vremena za nekad veliki klub, u Ciboni je vrlo popularno reći kako je za sve što im se sada događa najviše kriv bivši direktor Bože Miličević. Tako misli predsjednik Ivica Lovrić, a to je i stav gradonačelnika Milana Bandića.
Kada se već svi odgovorni skrivaju od javnosti pitali smo upravo Miličevića kako je Cibona spala na prosjački štap. On tvrdi da je za sve kriv veliki gradski šef:
– Sve ovo vrijeme izrečeno je toliko laži i sumnji u pronevjere za rad kluba u mom razdoblju, a isključivi Cibonin grobar je gradonačelnik. Sve što se danas događa posljedica je njegovih naredbi i rada njegovih ljudi koje je poslao da vode klub. Posljednje tri uprave činili su njegovi ljudi, oni su napravili 90 posto duga Cibone. Osim toga, Grad je Cibonu svojedobno zakinuo za puno više novca nego što je ona danas dužna. Zadnja “krađa” dogodila se 1. srpnja 2009. kada je stopirano, po kriterijima, već odobrenih šest milijuna kuna, a učinila je to jedna osoba. Na čelu kluba je gradska hunta i klubu se ne piše dobro dok se ne bude vodio iz kluba. Ja ne znam kako oni uz toliko otvorenih računa posluju. To je linija manjeg otpora i kada ti to netko dozvoli, ti se više ne boriš. Da su imali samo jedan račun silom prilika bi se riješio dug.
Zašto bi gradonačelnik htio uništiti klub kojeg, barem deklarativno, uzdiže na gradski promotivni pijedestal?
– On je toliko sujetan da nije mogao prihvatiti da u klubu bude samo navijač, već je imao potrebu da mu se prišiva sve što valja, što u takvoj Ciboni nije prolazilo. No, još veći njegov motiv bile su nekretnine. Krenulo se od Tuškanca, a završilo na svim ovim poslovnim prostorima koje Grad pokušava preuzeti od Cibone.
Koliko oni vrijede? Informacija iz kluba je da je to 52 milijuna kuna?
– Jasno je da njihova vrijednost prije 7-8 godina i sada nije ista, no kada sam ja bio direktor vrijednost je bila 10 milijuna eura. Što se nekretnina tiče one su i dalje Cibonine jer kako klub nema Upravni odbor niti Skupštinu, tamo nema tko donijeti odluku niti o prodaji niti predaji nekretnina gradu Zagrebu. Barem bi tako trebalo biti po Zakonu o udrugama. Samo vlasnik može prodati nekretnine, a ne prokurist. Osim toga, sredstva koja su prije par godina izdvojena za pokrivanje kredita od 23 milijuna kuna kod Zagrebačke banke očito su nenamjenski potrošena jer se kredit ponovo spominje, ali u visini od 29 milijuna kuna. Sve se u Ciboni urušilo u par godina i ona je postala klub sa statusom komunalne firme jer su djelatnici prebačeni većinom u Holding. Oduzeli su Ciboni pravo na ambicije i rezultat.
Niste li i vi sami značajno sudjelovali u zaduživanju kluba?
– Klub je tada bio zadužen do sedam posto od vrijednosti nekretnina. Najpoštenije bi bilo da se objave bilance po godinama. Svi papiri postoje, nije bilo požara, poplava, onoga što su drugi izmišljali. Sve je ovjereno kod javnog bilježnika, svi završni računi su u Fini pa neka se objavi. Neka se objavi i struktura prihoda. U moje vrijeme klub je zarađivao 75 posto novaca sam. Mi smo imali 12 milijuna kuna od sponzora, 3,5 milijuna od zakupnina, do 2 milijuna kuna od ulaznica, donacije između 2 i 3 milijuna kuna, 100.000 eura od Eurolige, 80.000 eura od Nikea...
Nakića su stavili u samicu
Čini se da je sada Cedevita na putu da postane ono što je godinama bila Cibona, dominantna u hrvatskoj košarci.
– Cedevita se održala zahvaljujući nekolicini entuzijasta i pored udaraca nekih sportskih organizacija, jer neki njihov rast nisu primili sa simpatijama. Ako oni izdrže ovaj ritam ulaganja, oni će održati hrvatsku klupsku košarku u Europi. Velika je šteta što prije 4-5 godina nije sklopljen brak Cibone i Cedevite u čemu je Bandić također imao svoje prste. Jer, dosta će vode proteći dok Cedevita postane brand kakav je Cibona.
Taj brand je godinama vodio upravo Miličević, ali i uz optužbe da je s igračima radio štetne pa i duple ugovore?
– Ja sam još prije četiri godine molio da mi se javi onaj koji ne samo da je dobio proviziju nego i onaj koji mi je morao platiti kavu. Štoviše, znam da se neke ljude molilo i kumilo da izmisle laž s kojom bi ocrnili mene i bivše uprave.
Jedan od ljudi iz tog vremena jest i igračka legenda Mihovil Nakić, no on je u klubu sveden na činovnika koji vegetira?
– Premda govori tri jezika i premda je valjda jedini cibos koji je završio fakultet uz igranje bez intervencije, čim su došli smanjili su mu plaću za 50 posto a potom su ga stavili u samicu s Marjanovićem. A Cibona je izbjegla kaznu neigranja četiri godine u Europi zahvaljujući ABA ligi i upravo Nakiću koji još uvijek ima jako dobar kontakt s čelnim čovjekom Eurolige Jordijem Bertomeuom. Nakon Rome lani, ovo je drugi slučaj da je neki klub otkazao Euroligu i šteta je što Cibona nije izdržala još nekoliko godina jer će se tada formirati europska NBA liga. A u nju će doći ogroman kapital i tu bi bilo jako bitno sudjelovati na tržištu od 500-600 milijuna ljudi.
Hoće li doći do stečaja, predstečajne nagodbe? Pokušava li se s Cibonom izvesti isto što je i Dinamo napravio.
– Dinamo je tada paralelno imao udrugu i dioničko društvo na koje je prenio sve dugove i ugasio ga. Tadašnji Zakon o sportu rađen je radi Hajduka da mu se oprosti milijardu kuna neplaćenog poreza, ali i Dinamu oko 400 milijuna. Kako je Cibona plaćala sve, ona nije imala potrebu postati dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću. Zadar je morao jer je državi dužan 33 milijuna kuna, Split također, pa ispada da je Cibona kažnjena što je državi sve plaćala. Dakle, Cibona neće u predstečajnu nagodbu jer nije d.d. niti d.o.o., a ako se objavi programirani stečaj, taj proces može potrajati, a da Cibona to vrijeme nastupa u domaćim natjecanjima.
Bio u USKOKU-u, čist sam
A upravo je nedavno odlučeno da će Cibona igrati samo ABA ligu i Hrvatsku ligu, jer da bez Šarića Euroliga nema smisla. Bez obzira na odštetu od 1,2 milijuna eura, Miličević drži da od prodaje Šarića Cibona neće imati gotovo ništa jer će gotovo sve pripasti investitoru Klemmu. Po njegovim riječima njemu klub mora vratiti 550.000 eura plus 8 posto kamata plus 50 posto čiste dobiti.
– Pored svega toga, ja sam čuo da je Klemm sve ovo vrijeme plaćao maloga pa onda Ciboni zapravo ne ostaje ništa. Ovo je nogometizacija košarke na hrvatski način. Premda sve još nije raspetljano mogu reći da to dijete ima nevjerojatnu glavu, ono što je on izdržao u posljednje tri-četiri godine to bi malo tko uspio i ostao normalan. I zato će daleko dogurati.
Bože je dogurao do 20 godina vođenja kluba u direktorskoj stolici.
– Kad sam ja 1989. došao u klub iz Zadra, stanje je bilo puno gore no danas. Klub je bio u većem minusu nego što je danas, a današnji je dug između 60 i 62 milijuna kuna.
Pohvalio se načinom na koji je tadašnju Cibonu spasio od utapljanja.
– Ja sam tada u Cibonu došao jer sam se s direktorom Lutrije dogovorio da ću organizirati šest robno novčanih lutrija za Cibonu. Kako je zakon nalagao da klub može organizirati samo jednu, ja sam pravo za organizaciju kupovao od drugih klubova. Prvu sam za 100.000 maraka kupio od Dinama, od pokojnog Lea Langa, a za 45 dana inkasirali smo pet milijuna maraka, prodali smo milijun srećaka po pet maraka. Drugu sam kupio od Hajduka, a treću od KK Split, također za po 100.000 maraka. Zahvaljujući tome poravnali smo dugove, vidljive i pogotovo nevidljive, a s tim smo novcem dali Draženu Petroviću ono što mu je pripadalo nakon transfera u Real.
Iz ove pozicije ne čini nam se normalnim da je Cibona bila jedini europski klub koji je 20 godina uzastopce igrao Euroligu. Nije li i to financijsko prenaprezanje?
– Nije s obzirom da prvih 15 godina grad gotovo i nismo trebali jer nam je u proračunu sudjelovao sa 20 posto. Sve ostalo su bili naši prihodi, od sponzora, televizijskih prava, prodaje ulaznica, prodaje igrača... Slično je bilo i dok sam radio u Zadru, u kojem sam proveo 18 godina, no kako je to bilo u vrijeme bivše SFRJ, više sam puta optuživan da sam tehno menadžer pa sam jedva izbjegao zatvaranje. Njima je tada bilo nenormalno da netko sam zarađuje, da ne ovisi o gradu ili državi. Jedne sam godine imao 13 provjera, šest revizija i sedam kontrola.
Je li mu se to događalo i u direktorskom uredu Cibone?
– U sezoni 2001./2002. netko me iz kluba prijavio izlistavši sve dokumente iz prethodnih deset godina. Policija je pogledala virman po virman i sve je bilo čisto u lipu. Godine 2010. predsjednik Jelušić naručio je reviziju poslovanja za četiri posljednje godine nakon čega su prijave išle i prema USKOK-u. U siječnju 2011. imao sam razgovor u Heinzelovoj s inspektorom koji je bio vrlo korektan. On je htio pričati pola sata, no ja sam mu rekao da ćemo pričati tri i pol sata, dok mu sve ne objasnim. S obzirom da imam dobro pamćenje, ispričao sam mu sve bilance i prepričao sve prijelomne situacije nakon čega me ispratio do automobila i rekao: “Učinit ću sve da vam ne spakiraju”. Na to sam mu ja rekao da to ne mogu jer sam svu dokumentaciju iskopirao na vrijeme.
Početak Miličevićevog kraja u Ciboni bila je promjena klupskog statuta.
– Do tada sam ja, punih 18 godina, vodio Cibonu kao da je dioničko društvo i odgovarao sam za sve, no od tog dana je o dovođenju igrača i trenera počeo odlučivati Nadzorni odbor, a ne više direktor. Onemogućili su direktora da u jednom danu izvede transakciju veću od 200.000 kuna. Relativno brzo nakon toga ja sam odlučio otići u mirovinu, dvije i pol godine prije redovne mirovine.
>> Cibona na aparatima, a odgovorni Bandić i Lovrić zasad šute
Ne smije se financirati profesionalni sport javnim novcem.