Ljepota je sporta i u tome što se u njemu ponekad dogodi i nešto posve neočekivano, a baš takvo što događalo se od utorka do subote u Torinu. U gradu u čijoj katedrali leži platno u koje je bilo umotano tijelo Isusa Krista, zbilo se svojevrsno sportsko čudo, i to u izvedbi hrvatskih košarkaša.
A oni su se, iako otpisani od mnogih, izborili za pravo nastupa na Olimpijskim igrama, među 12 izabranih elitnih nacionalnih selekcija. Tako smo ponovili uspjeh od prije osam godina, kada smo također imali košarkašku reprezentaciju na Olimpijskim igrama, i to u Pekingu.
Malo im je tko vjerovao
Ni vaš reporter, uoči ove predolimpijske akcije, nije bio velik optimist. A kako i da bude kada smo pravo da sudjelujemo na kvalifikacijskom turniru dobili “po Duhu Svetom” (kao deveti na Eurobasketu), a i svjedočio sam čemeru na dva posljednja velika natjecanja i ispadanju u osmini finala Svjetskog pa Europskog prvenstva. Jednostavno, željeni optimizam nismo imali na što osloniti.
No, onda su iz kampa reprezentacije počele stizati vijesti o sjajnoj atmosferi, o tome kako su dvojica vođa Bogdanović i Šarić međusobno kliknuli, ali i o tome da ovaj put nema ozlijeđenih. Hrvatska ide na neko važno natjecanje, a nitko se nije ozlijedio!? E, to je već bio nekakav predznak da je ovaj put nešto drukčije.
A drukčiji je bio i izbornik Aleksandar Petrović, ležeran trener koji je uspio maksimalno opustiti svoje izabranike. Nije kukao kada su mu jedan za drugim otkazivali Tomić, Radošević i Draper, već se maksimalno posvetio onima koji su se odazvali. A potez da se Petrovića izabere za izbornika, nakon što su otpali Perasović i Trinchieri, pokazao se punim pogotkom.
– Aco je idealan za ovakav tip posla, kratke pripreme za kratko natjecanje. On će ih znati i opustiti i “napaliti” – obrazložio nam je odluku predsjednik Stručnog savjeta Dino Rađa.
A baš taj Rađa bio je jedan od najveselijih ljudi u dvorani kada je završna sirena označila da je Hrvatska pobijedila domaćina Italiju (84:78) i da ide u Rio. Čak je i suzu pustio, a zajedno sa Stojkom Vrankovićem skakao je od sreće kao da se on plasirao na OI. A negdje kod kuće likovao je i treći legendarni mušketir Toni Kukoč, koji je također ugradio djelić sebe svojom nazočnošću na pripremama.
A upravo u davanju od sebe i jest tajna ovog uspjeha. Objasnio nam je to kapetan Roko Ukić koji je u svojih 12 reprezentativnih godina proživio puno više havarija nego sretnih trenutaka.
– Za takozvanu kemiju u momčadi nema jasne formule, a upravo smo nju postigli jer, za razliku od nekih prijašnjih godina, jedni smo druge iznimno uvažavali. A bez te kemije ne možete ni igrati ovakvu obranu kakvu smo mi igrali.
A hrvatska obrana doista je bila granitna pri čemu će izvjestan misterij ostati to kako je Petrović od trenera sklonoj napadačkoj košarci postao autor, po Ukićevu kazivanju, najbolje obrane koju je Hrvatska igrala u posljednjih 12 godina.
– Zbog vrlo kratkog vremena mi smo se na pripremama puno više bavili obranom nego napadom jer sam znao da napadačkog talenta imamo dovoljno – ističe Petrović.
Sa svojim najbližim suradnicima (Anzulović, Skelin, Orešković, Šango), Aco je uspio nadmudriti dvojicu trenera (Messina, Katsikaris) koje košarkaši svijet puno više cijeni od njega. Najprije je svojim taktičkim “prijevarama” izludio Grke, a potom i domaćine Talijane koji su uz takvo šutersko topništvo (Galinari, Belinelli, Bargnani, Datome...) ostali bez streljiva. A upravo neki od njih bili su dovoljno veliki da to i priznaju pa su Datome i Belinelli navratili do hrvatske svlačionice i čestitali našima.
A u hrvatskoj svlačionici bio je pravi lom. Jer, tamo je naše igrače dočekalo slavljeničko pivo (u vodstvu reprezentacije nisu ništa prepuštali slučaju) pa su iz nje izašli u prilično veselom stanju. A to veselje, iskazano pjevanjem hrvatskim navijačkih pjesama, nastavilo se i pri susretu s malobrojnim navijačima, na izlasku iz kruga dvorane.
Bogdanović, Šarić, Simon predvodili su pjesmu, kao i igru, i htjeli su jednostavno zahvaliti toj malobrojnoj, ali glasnoj družini, ali i što duže uživati u trenutku pa je Čazmatransov autobus za Hrvatsku krenuo barem sat kasnije nego što je bilo planirano.
Jedva čekaju mimohod
– Bog sve vidi. Bilo je vrijeme da i mi nakon svih posrtaja i patnji ovakvo što postignemo – govorio je Bojan Bogdanović, dok je centar Miro Bilan u nevjerici zborio:
– Mi smo za sada samo svjesni pobjede na turniru, ali još uvijek nismo svjesni da ćemo na Olimpijske igre i da ćemo hodati u svečanom mimohodu. Pa to mi je uvijek bio najdraži dio Igara kao televizijskom gledatelju.
I Rok Stipčević je guštao:
– Sav novac koji smo mi svi zaradili igrajući košarku ne vrijedi ovog zadovoljstva.
Uostalom, zapjevali su dečki svi uglas i onu “samo je jedno u mom životu vrijedno” koja najbolje oslikava njihov odnos prema zastavi pod kojom igraju. A za nju će ponosno igrati i u Riju (u skupini s Argentinom, Brazilom, Španjolskom, Litvom i Nigerijom) za koji se okupljaju 20. srpnja, da bi već 26. otputovali u Argentinu u kojoj će odigrati tri pripremne utakmice s domaćinima.
I ja sam oduševljen dečkima i onime što su pokazali u Torinu.Treba stvarno imat m**a i dobit Grke i ohole Talijane pred njihovom publikom. Što se skupine na OI tiče mislim da smo dobili daleko težu skupinu.Za nas je većć sam odlazak veliki uspjeh i sve što tamo dobro napravimo bit će veliki plus. Ono što me hrabri je veliko zajedništvo među dečkima i Aco koji kuži košarku.A najviše od svega me vesele Stojko,Toni i Dino koji razgovaraju sa igračima i uz njih su - na parketu.To puno znači i mislim da je to ono što nam je nedostajalo svih ovih godina.Ono kad svi pokažu (i bivši i sadašnji) kolko im je stalo do reprezentacije. Problem je što kod nas ljudi košarku doživljavaju kao al pari s rukometom.Zato su i očekivanja nerealna. Košarka je ipak svjetski sport, a ozbiljan rukomet se igra u Europi i nigdje više.