Nakon 50 godina u košarci i oko nje, u prijevremenu mirovinu otišao je HTV-ov komentator Slavko Cvitković (64), legenda sportskog, posebno košarkaškog novinarstva. Prenosio je sa 12 olimpijskih igara, još 1984. bio je na ZOI u Sarajevu, te 14 europskih i 6 svjetskih prvenstava. Stao je uoči SP-a u Španjolskoj, koje počinje 30. VIII.
Kaže, možda ga svi i ne prepoznaju po licu, ali prepoznaju mu glas. – Nisam pušio do 18. godine, a onda je krenulo... Neki paze na svoj glas, a ja pušim preko svih granica i derem dok mogu – ispričao je dobro raspoloženi Cvik dok smo se prisjećali najznačajnijih trenutaka njegove karijere.
Pamti velikane Krešimira Ćosića i Dražena Petrovića, ratno srebro iz Barcelone ‘92., zlatna vremena Chicago Bullsa, Jordana i Kukoča, pamti kad su se formula 1 i NBA utakmice mogle gledati na HTV-u.
Mi pamtimo legendarne krilatice “Spusti se, Franjo!”, “Srebro zlatnog sjaja”, “Radost loptanja pod obručima”, “košarkaške sladokusce” i... “sladokurce”. – Kad vas prepoznaju po tim nekim sintagmama, znači da ste dugovječni – objasnio je.
Prve dvije nastale su u Barceloni na prvim OI koje je prenosio, i to mu je, naravno, ostalo najdraže natjecanje. – Moje prve igre i odmah pun pogodak! Imali smo zanosa, sreće i Dražena koji je bio zvijer, gladan uspjeha – prisjeća se Cvitković.
– Cijeli svijet je očekivao da Dream Team u finalu slomi Ruse, koji su igrali pod imenom Zajednice neovisnih država, i osveti im se za poraz u Seulu 1988. godine, a mi smo ZND, možemo reći, pogreškom dobili u polufinalu. Do tog olimpijskog finala svijet praktički nije čuo za Hrvatsku – s oduševljenjem govori Cvik.
Pod Fibinim sankcijama
Uslijedio je košarkaški brončani niz s dva EP-a 1993. i 1995. te SP-a 1994.
– Na EP-u u Ateni 1995. otišli smo s postolja, a nismo pričekali da se odsvira himna pobjednika Jugoslavije i kažem: s tog postolja otišli smo u povijest. Uvrijedili smo FIBA-u i otada izgubili niz četvrtfinala. U dvadesetoj smo godini bez medalje – rekao je i pokušao ukratko objasniti zašto smo tolika prvenstva napuštali kao gubitnici.
– Nismo imali ‘'match-winnera'’, a ni logistiku s FIBA-om. Suci nam ne trebaju pomoći, ali neka nam i ne odmažu. Sada sam optimist, imamo odličnu momčad i izbornika, a dvadeset godina nakon Dražena konačno imamo i malog Šarića koji ne šljivi nikog živog, ni suce ni FIBA-u.
Najdraži sportaši bili su mu, naravno, Dražen Petrović i Krešimir Ćosić.
– O Kreši sam napravio film “Čovjek ispred vremena”, a o Draženu kraći film uoči 20. obljetnice pogibije. Dražen nije bio talent koliko je bio radnik, vođa, čovjek koji si nije dopuštao gubiti. Krešo je bio vizionar, genij. Mogao je igrati svih pet pozicija, a poslije je bio vrhunski stručnjak. Kao izbornik 1987., na EP u Grčku vodio je mlade Kukoča, Rađu, Divca, koji tada nisu imali ni 20 godina, i s njima je bio treći u Europi. Premalo se spominje njegov angažman u diplomaciji. Lobiranjem i vezama bitno je pridonio da nas kao neovisnu državu prizna Amerika.
Cvitković je u Americi bio desetak puta otkad je 1993. Toni Kukoč počeo igrati za Chicago Bullse.
– Jordan, Pippen, Rodman, Harper, Longley i naš Kukoč kao šesti najbolji. S Tonijem su triput zaredom bili prvaci. Svi novinari borili su se za intervjue s igračima Bullsa i morali ste biti domišljati. Jednom sam stajao u gomili ispred Rodmana s hrvatskim magazinom Košarka na čijoj je naslovnici bio Rodman. Rekao mi je da mu ga dam, a ja sam odgovorio: “Fuck you! Dobit ćeš ga nakon intervjua”.
Najteže je bilo s Jordanom, Cviku najdražim stranim sportašem, u tom periodu najpopularnijom osobom na svijetu.
– Nakon treninga skupite nešto izjava, ali ja sam baš htio intervju jedan na jedan. Bili smo u svlačionici, a ja sam drsko pokazivao na sat da je kasno i da moram ići. Michael Jordan se ogrnuo ručnikom i pozvao me. Znao je da sam stranac i zbog čega sam došao. Uspio sam postaviti dva pitanja dok nisu došli ostali novinari...
Prvi izvještaj o Stipančiću
Na vrijeme je shvatio da od košarkaške karijere neće biti ništa. Počeo je igrati sa 14 godina za karlovački Željezničar, bili su juniorski prvaci Hrvatske ‘67. i ‘68.
– Bio sam dovoljno borben pod koševima, a i ljevak sam. Dok bi suparnici shvatili što se zbiva, već bih zabio desetak koševa. Bila je to košarka iz nekog drugog vremena: nije bilo skautiranja, varalo se na mjerenju vremena, a u nekim momčadima su u gaćicama nosili špenadle i boli igrače. Iz moje generacije poznata su braća Ostarčević iz Zadra, jedan je bio i skaut u Indiani, a najpoznatiji je bio svakako Zoran Moka Slavnić.
S gostovanja je pisao reportaže za Karlovački vjesnik i skupljao izjave za radio.
– “Bravo, Dugorešani!” bio je moj prvi izvještaj, 8. veljače 1968., o stolnotenisaču Antunu Tovi Stipančiću. Poslije je bio svjetski prvak, zaljubio se u stolnotenisačicu Eržebet Palatinuš, propio se i prerano umro... Sve je obavio.
Za vrijeme studija na Fakultetu političkih znanosti počeo je honorarno raditi za Radio Zagreb. Primijetila ga je stroga šefica sportske redakcije Milka Babović. Prvu lekciju iz škole Milke Babović zapamtio je zauvijek: priprema je najvažnija.
– Danas mi mlađi kolege kažu: “Bumo mi to već nekako...”. Za primjer, meni se dogodio prijenos Formule 1, tri sata i sedam minuta u programu, a ništa se ne događa... Jacques Laffite je izletio na zagrijavanju. No, najveći znalac Mladen Jergović i ja odradili smo tri sata tako da smo istresli svu pripremu.
Javljao se i kao ratni reporter.
– U ljeto 1991., kad se rat zakuhao, bio sam u Zadru. Plivam leđno, a oni iznad mene treniraju zračni napad. Odmah sam se stavio HTV-u na raspolaganje da izvještavam s terena. Najprije su me poslali u Sisak, gdje su u novinarskoj ekipi bili tada još djeca - Maja Sever, Joško Martinović, Tihomir Ladišić... Bilo me strašno strah za njih da ne nastradaju, tim više što je baš tih dana poginuo snimatelj Gordan Lederer.
Na terenu je proveo prvih šest najgorih mjeseci ratovanja, a poslije je u Oluji prvi ušao u Slunj, Bihać... Što se otad promijenilo u novinarstvu i medijima?
– Vlada primitivizacija, zombizacija i fudbalizacija. Tretman košarke nije dobar, naravno, zbog neuspjeha. No, košarka je ipak drugi najveći sport u svijetu.
Kada se reprezentacija 2008. u Ateni kvalificirala za OI u Pekingu, prijenosa nije bilo, a Cvitković je iz Atene, kamo je otputovao privatno, komentirao: “Šteta što to niste mogli gledati”. Nakon toga bio je suspendiran.
– Rekao sam samo rečenicu koju mi nitko ne može osporiti. Dok su u BiH lovili neki njemački program da gledaju utakmice Hrvatske, naša nacionalna TV to nije pratila.
HRT nije prenosio ni završnicu ABA lige u Beogradu, finale Cibone i Cedevite.
– Krivo su procijenili... A moglo se pretpostaviti u ranoj fazi sezone da ćemo imati nekoga na Final Fouru.
Stari, zanital si...
Antologijskih lapsusa baš nije imao, ali ostavio je – dubok trag.
– Imam malo lapsusa, ali i jedan vrlo grdi. Umjesto “košarkaški sladokusci” rekao sam u Dnevniku “sladokurci”. Izgovorio sam to što sam izgovorio, izašao iz studija, a nije reagirao ni kamerman koji uvijek prvi reagira, ni nitko u redakciji. To je bila nijansica, pola slova. Nitko ništa dok me iduće jutro nije ulovila moja “Udba”, moj sin: “Stari, zanital si...”. Pa dobro, mogu si valjda i ja dopustiti koji lapsus. Igrač je krivo gađao i promašio, sudac je krivo dosudio, ja sam krivo rekao. To je ta otežavajuća okolnost našeg posla.
Nakon 40 godina radnog odnosa, ne misli stati. Kaže, na tržištu je, ima volje, znanja... S toliko košarkaškog iskustva, što predviđa za SP u Španjolskoj?
– Ili ćemo napraviti veliku stvar ili bismo se mogli raspasti... Valjda ono prvo.
>> Imamo najbolje ozračje od 1992. godine, spremni smo za velike stvari
Bilo je i puuuno lupetanja...