Svog Iveka navečer mogu dovući pred telkač samo ako mu obećam da nebumo gledali Dnevnik. To je, veli, preveč tužna emisija. Zato jer njegovog dedu vijesti iz Dnevnika uvijek i rastuže. A moj unuk ne voli tužnog dedu. Zato mi predlaže da, ak baš moramo, pogledajmo jednu od emisija o kuhanju. Iako mojem unuku ni to baš nije jasno da se u našoj kući toliko gledaju emisije s kuhačom. Kad njegova baka njemu kuha najbolje ćufte na svijetu! Čak bolje i od teta u vrtiću.
I tu je u našoj kući podvučena crta između dječjeg svijeta i ovog koji mi stariji živimo. I kojeg smo si sami skuhali. A kak i ne bumo kad nas mediji toliko uče kulinarskim vještinama. Tak se samo na nacionalnoj TV vrte čak četiri stalne emisije o kuharstvu. I kao da joj to nije dosta, prošli nam tjedan iz čista mira na malim ekranima pusti svog prvog velikog majstora TV kuhinje Stevu Karapandžu. Mlađahnog Stevu iz sedamdesetih i osamdesetih u kompi s Oliverom Mlakarom sjećamo se, doduše, samo mi stariji.
Tak da je dobro da su nam usput pustili i nekoliko starih kadrova. I skoro da su nam nad prvom i silno popularnom emisijom “Male tajne velikih majstora kuhinje” potekle ne samo sline, nego i suze. Ako ne baš za onom zajedničkom nam državom, a onda za mladošću. Kak je to bila prva i jedina kulinarska TV emisija na jedinoj TV, fakat se može reći da smo živjeli u jednoumlju. Ali u tom jednoumlju u kojem se živjelo “par-nepar” i vladale razne nestašice, bar nije bilo kontejnera, otkaza, neisplaćenih plaća i prezaduženosti. Ni menadžerskih i kumovskih ugovora i tajnih računa. Ili je bilo, ali se o tome javno nije bilo govora.
U svakom slučaju sve je bilo jednostavno. Znalo se da imamo samo dvije vrste neprijatelja: vanjske i unutarnje. Čak smo, danas aktualnu, hobotnicu imali pod kontrolom. Samo u loncu ili ispod peke, ak smo si mogli priuštiti. Ni svog nacionalnog Ivu nismo imali. Bilo je doduše, više Iva. Na primjer, Ivo Latin. I jedan koji nije bil čak ni Ivo nego samo Ivica. I nisu nam uopće izgledali opasno. Ali su nam opasno uvalili. Dobrovoljno Hrvatsku prepustili u naše ruke. Da budemo konačno sami svoji. I kaj? Pod frazom “svoji smo”, odmah smo svojski počeli mažnjavati iliti jamiti. I naivno mislili da će na tome ostati. Da će ona “tko je jamio – jamio” stvarno značiti kraj. A kad tamo, autor te poznate izreke, zajedno s njom, otišao u povijest. A povijest se na svoj starinski način nastavila ponavljati do danas. I tak sami sebi postajemo najveći i najopasniji vanjski i unutarnji neprijatelji. Lakše bi nam trebalo biti zato kaj znamo da su nam ostali samo unutarnji neprijatelji. I da smo svi zajedno unutra. U istom loncu.
I kaj mi preostaje nego da svom Iveku predložim da idemo baku nacimati da nam skuha ćufte. “Jupiiii!”, veselo poskoči dečec. I onda se uozbilji: “A tvoj Dnevnik, deda”? Umjesto odgovora otvorim mu pjesmaricu “Sljemenski surfer” našeg prijatelja Josipa Ivankovića. I uperim prst na stihove: Telkač – udav strašni, sve guta revno./Telkač gledaj samo pet minuta dnevno.
KUHARI Pa puno je bolje gledati ovog Stevu Crnopandžu nego onog odlazećeg Kasapića koji nas kuha već deset godina.