Prenoćiti u ondašnjoj staroj čekaonici vinkovačke stanice, bar jednu noć, danas bi bio vrhunski kulturni događaj. Jasno, nije se radilo o hotelu s pet zvjezdica, ali spavanje na tvrdoj secesijskoj klupi, među džeparima, švercerima, šibicarima, preprodavačima konja, kurvama i prevarantima svih vrsta, narodnosti i naroda bivše tvrđave samoupravnog socijalizma. U kutu, nikom na putu, zalegli kićeni svatovi. Spavaju kao snoplje, jedan preko drugoga. Kuma preko kuma, stari svat s pijevcem pod miškom. Pijevac se javlja na puni sat u čekaonici promuklim kukurikanjem. Neki po njemu ravnaju i džepne satove. Ako vas Bog pogleda, možete natrapati i na nekog finog gospodina s mašnom pod vratom koji se vraća s uspješnog tretmana iz duševne bolnice u Vrapču... Prepariran. Ljupko vam se smiješi za šankom i ište nešto para kako bi nastavio putovanje. Kamo? Kuda? Iz džepa vadi papire. Nacrte za perpetuum mobile. Još samo nedostaje Jovo Čaruga, pa da ljupko za šankom pije malinovac i okom sokolovim odabire žrtvu koju će operušati... Konobari za šankom, plećati, rutavi, mrgodni. Bengalski tigrovi. S njima se nije za šaliti. Kad pred vama ispušta čašu s gemištom, s obvezatnim kažiprstom u njoj, sikće da naručeno mam platite. Znaju oni u dušu svoje goste. Suknu gemišt i prvi vlak koji polazi iz stanice je njihov. Uglednom gostu tako je svejedno ide li vlak za Beč, Sarajevo ili u vražju mater. Za šankom su raspoređeni i doušnici. Uha ovolika. Maloprije su priveli jednog mladca koji se glasno hvali da ide preko grane u Italiju. Rade na normu. Treba ih bratski razumjeti. A kako je čeljad na kolodvoru oprezna, nova poznanstva teško se uspostavljaju. U stanicu bučno ulazi tobožnji pijanac. Psuje svima majku i oca. A na diskretan upit doušnika koji pored mene cica pivo iz boce misli li pritom i na voljenog vođu, psovač krikne do neba. Jasno, i na njega. Jedan ili dva naivca podržavaju pijanca u psovanju. Njega odvode, a ona dvojica nestaju s pozornice čekaonice na duže vrijeme. Poslije vidim toga istog pijanca psovača kako slatko spava naslonjen na udbaša doušnika. Čekaoničke igre bez kraja i konca. Opreza nikad dosta. Svi putnici majčinski grle svoje stvari. Ide u zahod i sve svoje nosi sa sobom. Vreću krumpira o desno rame, tešku naprtnjaču na plećima. Šverceri s demijanama izvode bravure na zahodu tipa čučavac. Taman posla da ostavi demijanu pred vratima. Čekaonica je puna ljudi hobotnica. Ruke pipci ovijaju se oko kofera i kartonskih kutija u ogavnu ikebanu. Jednom riječju, biti u Vinkovcima, a ne prenoćiti na kolodvoru, nitko ozbiljan neće vam vjerovati da ste bili u carskom gradu Cibaliji.
No, samo su nam ta dvojica oko ponoći trebala. Dva milicionara koji ištu od spavača lične karte. Lične karte na pregled, sunce vam kalaisano, pjevaju u duetu. Pored moje klupe krvnički drmusaju spavača. Na pod iz njegovih džepova curi vodopad stvari. Britva, četkica za brijanje, četvrtasti sapun, dva lokota. Krivudajući između milicionarovih nožurda, pokušava umaći splašeni prsten koji je odnekud spavaču ispao iz gaća. Skakuće veselo po betonu. Nećeš majci daleko umaći narodnoj vlasti... Vješto mu je za vrat stao nogom milicionar. Diže ga s poda, primiče rutavom nosu, grize zubom. Je, pravi je. Fakat. Okle ti zlatni prsten, a? Bježiš? Mitrovica? Zenica? Požarevac? Govori! Vrte ličnu u rukama. Klimaju glavama. Na svim tim slikama u bivšim ličnim, sam Picasso je umiješao prste. Uho amo, nos tamo. Kosa raste iz čela. Rođena te majka ne može prepoznati. Je, on je. Ne bježi, nego se vraća s gradnje hidrocentrale u Mavrovu. A prsten, joj, joj... ne dirajte ljute rane. Kupio ga je zaručnici, a ona mu ga je hitnula u glavu. Umalo mu oko nije izbila. Htio se ubiti nakon toga. Objesiti. Skočio je s brane hidrocentrale na glavu i preživio. Sad se vraća doma u Kanižu. Tu, selo kod Broda. Kirvaj, sveti Lovro. Onaj koji mu je našao prsten pada mu u naručje. Pa on je isto iz Kaniže, sunce ti žarko. Sva trojica odlučno odlaze za šank. Milicionar rodom iz Kaniže svečano ga zaručuje za šankom. Vraća mu zaručnički prsten. Šank je sveto mjesto. Ispovjedaonica. Kakvo vješanje i ubijanje. Ima cura u Kaniži koliko oš. Ako oće da se ubije, evo, on mu nudi svoj službeni revolver pa neka se zatuče ako je blesav. I njemu je cura iz Šumeće vratila prsten, pa šta. Htio se objesiti za štranjgu na šljivi, ali ga baba spasila. I šta mu fali. Ništa! Psihoterapija pomaže. Za šank samo stižu ljute rakije. Samo još nedostaje moj dragi Šima tamburaš, pa da padne pjesma.
Stiže novi vlak u stanicu. Jasno, bez najave. Svi putnici hoće u isti čas provaliti u raj zvan čekaonica. Vani je otpočela gadna snježna mećava. Svi spavači s klupa skaču na noge lagane. Svatko privlači svoju prtljagu što bliže. Stižu novi tati. Ja sam spokojan i miran. Na prsima držim pjesnika. Najnovije izdanje knjige Miroslava S. Mađera. Ali, ne lezi vraže, na noge mi je sjela, kao da je pala s neba, debela bula. Sva u ledu i inju. Brkata baba. Započinje konverzaciju. Kao da se znamo od stoljeća sedmog. Pita me radi li još uvijek doktor Fran u Osijeku. Onaj što operiše oči. Snebiva se. Kako ga ne znam, a svi ga znaju. Cijeloj je Tuzli operisao oči... Koliko sad ište mita? Ona mu nosi meku rakiju i sirac. Hoće da mi pokaže sir. Proć od mene, luda ženo.
Već me tri sata tjera na šekret, ali ja junački odolijevam. Tu i tamo diskretno otpuštam. Odlazak na zahod zna biti i pogibeljan. Hodanje po klizavim pločicama pravo je umijeće. Mnogi se vraćaju otamo s otvorenim prijelomom noge ili napuklom glavom. A kad se vratite iz šekreta, oprostite se s vašim brlogom. Tamo zatječete nove goste. Koji ili čuče, ili spavaju, ili se tek gnijezde prije spavanja na novinama. Pozivati se na rimsko pravo posjeda nema smisla. Srećom, iz ruku nisam ispušatao Mađerovu knjigu. Vodič po vinkovačkim bespućima. Kud ja, tud i ona. Kud, kamo, nego opet za sveti šank. Tamo je pristigla nova smjena, orna i spremna za nove podvige i prevare. Zijevaju svi u šesnaest. Krmeljavi. Konobarica od zijevanja ni gubec ne može više sklopiti. Stari svat dolazi za šank, s orozom pod miškom. Pijevac konačno spava. On i konobarica ljube se u usta. I ona je bila tri dana s njima u svatovima. Odlučno naručujem čaj s rumom. Šalica s čajem trese se od užasa na limenom pultu. Cvokoće porculan Jugokeramike. Kroz mene struji od repa do ušiju mizerija mog lika i djela. Oči mi suze.
Sneni putnici čine čudan slet u čekaonici. Nije to vježba za Titov rođendan. S razglasa kriješti unjkav glas. Muško? Žensko? Koji vlak stiže u postaju? Otkud? Koliko kasni onaj iz Beča? Vlak iz Sarajeva neće vjerojatno ni stići. Putnički iz Osijeka zapeo u Čepinu. Molim? Spavači s koferima i zavežljajima u rukama dižu se i spuštaju na pod ili klupu. Djeca kmeče. Jedno malo čudovište pored mene, majušne glave kao šaka, najglasnije je. Ori vinkovačka postaja. Slet luđaka. Svaki čas, kad čuju tutanj lokomotive maneverke što razvrstava usamljene mračne vagone, izlijeću van. Ništa. I ja sam tako poletio. I spazi, kako u snježnoj mećavi nestaje rumeni signalni fenjer, kao da mi plazi jezik. Ubi se, Kazek... Objesi. Kud samo nestade moj nesuđeni zaručnik iz Kaniže.
Kad sam se vrnuo za šank, netko mi je popio rum s čajem i u šalici ugasio opušak cigarete. Sat se na zidu uopće ne miče. Stoji. Definitivno ignorira vrijeme. Posljednji su ga put navinuli kad je otvarana stanica.
Ali, ipak sam pronašao svoju dragu knjigu M. S. Mađera. Provincija! Naslonjen na dovratak, u pozi A. Šenoe. Poza je život ! Vraća mi osmijeh na lice. Sklopio sam oči. Ležim u seljačkim kolima, šaragljama. Pokriven perinom kao bolesnik kojega vode doktoru. Tako mi je toplo. Kola tandrču, kopita zveckaju. Očupan drvored na popodnevnom suncu spava. Žmirkam. Sretan sam. Hodam bos po vreloj prašini svoga slavonskog djetinjstva. Postajem učas svjetlucavo zrnce prašine. Uvijam hitro bose noge, da ih vrelina prašine ne opeče. Uživam.
A srce u grudima tuče sve jače.
Toplina sjećanja goni moju moćnu lokomotivu... A vagoni puni uspomena veselo kloparaju točkovima.
Sretan onaj koji ih, kao ja, ima napretek.
