Izlazeći iz kolodvora Santa Lucia i zaokrećući prema Mostu Scalzi dvoumim se jesam li zaista odabrala pravo vrijeme dolaska u Veneciju. Prethodno sam je uvijek posjećivala ljeti kad me dočekivala u punom sjaju, a sada su nebo i more naoblačeni i olovno sivi te kiši.
Međutim, ne dam se pokolebati; otvaram svoj stari kišobran s amblemom Kraljevske opere Covent Garden i pjevušim melodiju iz Vivaldijeva „Proljeća“. Na Trgu Roma vaporetto broj 1 upravo je pristao; uskačem u njega pa krivudamo mutnim i uzburkanim Grand kanalom prema San Marcu i Lidu. Na odredištu, u pristaništu smjesta se odvajam od bučne gomile putnika i mještana te hrlim avenijom ogoljelih stabala prema Grand hotelu des Bains. U prostrani hotel ulazim s vrtne terase na stražnjoj strani prolazeći kroz glavno predvorje i vestibul prema recepciji. Budući da sam prethodno najavila svoj dolazak, dočekuju me s neizostavnom, profesionalnom ljubaznošću. Ženski poslovođa, tihog glasa, pokorno me vodi u dizalo pa na drugi kat u sobu – skladni apartman s pokućstvom od trešnjina drveta, punim miomirisa cvijeća postavljenim u znak dobrodošlice, te visokim prozorima koji gledaju na otvoreno more. Zastajem uz jedan od njih – dok se poslovođa udaljava, a moj ruksak i prijenosno računalo uneseni iza mojih leđa i postavljeni u sobu – promatrajući opustjelu plažu na koju se nastavlja more bez sunca, u plimi, čiji dugi, niski valovi mirno i u pravilnom ritmu zapljuskuju obalu.
More, neovisno u kakvom stanju i izgledu, uvijek u meni pobuđuje osjećaj slobode i poziv u pustolovinu. Veselo raspakiram svoj ruksak i razmještam stvari po sobi i kupaonici. Tuširam se i parfimiram „Pravom ružom“ kupljenom u berlinskom Botaničkom vrtu. Osvježena, spuštam se dizalom u pratnji zeleno-uniformiranog švicarskog vratara u prizemlje.
Popivši čaj na prednjoj terasi, spuštam se na esplanadu i šećem neko vrijeme put hotela Excelsior. Vraćam se u vrijeme večere kad su gosti već okupljeni u foyeru; ne gledam ih, ali osluškujem diskretno prigušene zvukove izmiješanih svjetskih jezika. Svraćam u hotelsku trgovinu i promatram izložene predmete, a među uobičajenima i brojne raskošne venecijanske karnevalske maske. Zadivljena maštom proizvođača, naposljetku se odlučujem za jednu morettu koju odmah namještam i maskirana napuštam hotel te krećem prema pristaništu.
Vaporettom prelazim lagunu, dok mi nosnice ispunja zadah ustajalosti, u Grand kanal iluminiran svjetlošću baklji. U susjednim gondolama plove razuzdane maškare ćakulajući venecijanskim dijalektom. Iskrcavam se kod San Marca i upadam u gužvu maskirane gomile, koja me bezobzirno povlači u svom pravcu pa se iskradam u obližnje manje prenatrpane uske ulice i tumaram bez cilja. Vreva karnevala ozlovljava me umjesto da mi pruža zadovoljstvo, i svakim korakom postajem sve razdraženija. Znojim se. Oči mi se zamagljuju, u grudima osjećam stezanje; imam groznicu, krv mi udara u glavu. Bježim od prenatrpanih komercijalnih ulica preko mostova u siromašnije dijelove. Tamo me salijetaju prosjaci, a odvratan smrad kanala otežava disanje. Na tihom neuzbibanom trgu, jednom od onih mjesta u zakučastosti Venecije, koja kao da su zaboravljena i začarana, zastajem i odmaram se na rubu jedne fontane, brišem znoj s čela, skidam morettu i spoznajem da bih trebala otići. Ovaj grad, u ovo doba godine, nije za mene. Odlučivši ustajem. Ne sljedećem pristaništu ukrcavam se u gondolu koja me vozi natrag na San Marco kroz tamni labirint kanala, ispod elegantnih mramornih balkona s izrezbarenim lavovima položenim o boku, okolo sluzavih uglova kuća, mimo otužnih fasada palazzia na kojima se reklame s imenima komercijalnih poduzeća zrcale u vodi po kojoj plutaju otpaci i smeće njišući se gore-dolje. Imam izvjesnu nepriliku pri povratku na odredište, jer se gondolijer zaustavlja da bi propustio druge gondole pune maškara. Na povratku u hotel kroz aleju, čujem za sobom šum koraka poput šuma krila. Oprezno se okrećem. Slijedi me jedna visoka maškara pod bautom, s trorogim šeširom, ogrnuta lepršavim plaštem.
Zastaje kad i ja stajem, a potom mi se približava svojim neobično gracioznim hodom. Dostiže me pred ulazom pa puštam neka prva uđe u hotel, a onda je gubim iz vida zaokupljena podizanjem ključa s recepcije.
Ušavši u dizalo, nailazim na nju uz vratara. Posve je blizu mene i osjećam kucanje njezinog srca. Kroz otvore na bauti gledaju me sumračno sive, na trenutak srebrne oči. I ona izlazi na drugom katu i kreće za mnom prema sobi. Sustiže me i pred vratima jednom elegantnom kretnjom skida šešir iz kojeg se prosipa riđo-crvena poluduga kosa. Brzo otključavam sobu i puštam je unutra. Ona skida bautu i plašt pa me ljubi. Divno mirišeš – govor mi dok vodimo ljubav. Prava ruža – uspijevam joj odgovoriti. Uspavljuje nas šum mora pomiješan sa šumom kiše. Budim se isprepletena njezinim tijelom. Ona se podiže iz bjeline plahti kao Venus iz morske pjene i ulazi u kupaonicu.
Ustajem, otvaram prozor i zatim prijenosno računalo. Osjećam potrebu zapisati sve što sam doživjela od dolaska u Veneciju naovamo... Ona izlazi iz kupaonice namirisana „Pravom ružom“. Grli me; ustajem i uzvraćam joj čvrstim zagrljajem.
A potom gledamo na pučinu iznad koje se uzdiže duga.
