Telefonirao je drhteći dok je držao slušalicu. Kad se javila, rekao je:
- Imam prijedlog.
- Slabo te čujem - rekla je intonacijom koja nije odavala ni da je iznenađena ni da je ravnodušna.
- Da prošetamo... - preuzeo je.
- To je banalno - rekla je smijući se. - Mislila sam da si maštovitiji.
- A da pođemo u kazalište? - predložio je ne imajući ništa pametnije.
- To je još gore - nastavila je izazivački. - U kazalištu je mračno.
- Ja bih na svjetlo. Čekat ću te u Tuškancu. Nađi me.
Laknulo mu je.
Zaputio se što je brže mogao i s uzbuđenjem razmišljao gdje će ga čekati. Nije rekla mjesto, a koliko ju je poznavao, može biti bilo gdje, a može se i predomisliti i poslije mu javiti da se nisu razumjeli. Gledao je amo-tamo, zavirivao iza grmova, obazirao se, ali je nigdje nije vidio. Najednom je čuo glas.
- Uvijek me tražiš na krivom mjestu - rekla je pomolivši se iza stabla. Zastao je.
- Pogledaj - rekla je pokazavši rukom na lokvu iza njegovih leđa.
Okrenuo se, a ona dometnula:
- Skoči!
Začudio se te upitao:
- Tu?
- Da, što se bojiš?
Gurnula ga je držeći ga za ruku, a zatim i sama uskočila. Voda im je bila do pojasa. Osjetili su hladnoću, a voda se podigla u mlazu ulijevajući se u odjeću koja se lijepila za tijela.
- Što ćemo sad? - upitala je gledajući ga u oči. Ništa nije odgovorio.
- Opet ne znaš - rekla je držeći ga čvrsto za dlanove. - Izvuci me, prehladit ću se.
- Što ćemo sad? - upitao je kad su se, mokri i blatnjavi, izvukli na suho tlo.
- Znam ja - odgovorila je samouvjereno cijedeći vodu s odjeće u pognutu položaju.
Gore je sunčano - pokazala je rukom. Krenuli su kroz šumu šuteći. Kad su izbili na osunčan proplanak, uokviren visokim stablima na kojima se lišće raznolikih jesenskih boja presijavalo, počela se razodijevati.
- Ovdje nas nitko neće naći - rekla je, dlanom opipala tlo i spustila se.
Razgrni odjeću po grmovima - rekla je pokazavši rukom u nekoliko smjerova. - Prvo sve dobro iscijedi, najprije donje rublje.
Dok je razgrtao, ona se trljala dlanovima po dijelovima tijela do kojih je uspjela doprijeti. Zatim je legla ispruživši se na zagrijanoj travi.
- Što si zbunjen? - upitala ga je ne pogledavši ga. Gledala je prema krošnjama visokih stabala.
- Napravi mi ležaj od lišća - rekla je. - Proberi lišće sa sunčane strane. Naberi s grana, da ne bude prljavo.
Dok je brao, smijala se drhtureći od studeni i povremenog vjetra.
- Požuri - rekla je - prehladit ću se.
Kad se vratio s naramkom lišća, različita oblika, veličine i boje, dodala je:
- Zastri me lišćem, biraj jedan po jedan. Složi mozaik. Cijelu me pokrij. Da se stoplim. Moraš me spasiti. Nemoj da ti je neugodno. Sami smo.
Stavljajući list po list, birajući tople, drhtao je od uzbuđenja, a ona se pomicala kad bi je dotaknuo prstima. Kad ju je cijelu obložio, zagledao se u njeno čisto lice na kojemu su mirovale oči okrenute prema nebu. Nekontrolirano se sagnuo da je poljubi, ali je u tom času ona listom prekrila usne.
- Donesi mi čist list. Sa stabla - rekla je bez uzbuđenja. On je bez riječi učinio i to.
- Stavi mi ga u usta. Okomito. Makni ovaj.
Razmaknula je usne, između kojih su sijevnuli bijeli zdravi zubi.
- Stavi mi ga - rekla je.
Ruka mu je drhtala dok je primicao list njezinim ustima.
Tako - rekla je - Sad dalje.
Nije znao što želi.
- Molim? - upitao je ne imajući što drugo.
- Sad dalje - rekla sam. - Znaš što trebaš činiti.
Bio je sve zbunjeniji i sve uzbuđeniji. Ruka mu je drhtala, a njeno tijelo migoljilo je ispod pokrova od lišća.
- Razgrni me. Polako. List po list. Utoplila sam se. A suha je već i odjeća.
Skidao je, polako, list po list s njena tijela koje je mirovalo, Susprezao je uzbuđenje misleći na to kako će se ova njezina igra završiti.
- Nemoj žuriti - rekla je. - Upamti gdje je bio koji list. To će biti važno za dodire.
- Mislila sam da si maštovitiji - rekla je sjetnim glasom. - Oko nas je botanički vrt, a ti si me obložio samo jednom vrstom lišća. I to polusuhom, od koje se ježim.
Ustala je polako, stresla sa sebe ostatak lišća, osovila se ispomažući se rukama, pokupila odjeću s grmlja i počela se odijevati šuteći.
Sunce je zamicalo na horizontu iza visokih stabala, a na njezinom skladnom tijelu on je gledao kako se miču sjene od odjevnih predmeta u njenim rukama. Kad su se zaputili kući, povremeno ih je sustizao vjetar raznoseći lišće, koje je padalo po oboma.
Putem su šutjeli dugo.
