“500 poznatih i zaslužnih hrvatskih žena” naziv je nove knjige (svojevrsnog leksikona) povjesničara i latinista Tomislava Ćorića, u izdanju Večernjeg lista, koja se od četvrtka 14. lipnja može kupiti na svim kioscima.
Ženska povijest
”Dosadašnjoj hrvatskoj uglavnom ‘muškoj povijesti’ želimo dodati i ‘žensku hrvatsku povijest’ te je time obogati i dati prilog izučavanju i tumačenju cjelovite hrvatske prošlosti. Riječ je o izboru, popisu i prezentaciji povijesnih i umrlih hrvatskih žena koje su ostavile trag i dale prinos hrvatskom identitetu, uljudbi i povijesti. Ovo je prikaz ‘poznatih i zaslužnih’ hrvatskih žena od dolaska Hrvata na ovdašnji prostor, odnosno od spomena prvih žena hrvatske prošlosti (Tuga i Buga) do današnjeg dana”, u uvodu knjige objasnio je Tomislav Ćorić što su mu bili motivi i nakane da se primi ovako opsežnog, višegodišnjeg istraživačkog posla te što u konačnici otkrivaju stranice njegove po mnogo čemu vrijedne knjige. A čitajući ih, prožima vas osjećaj ponosa, divljenja, a ponekad pomalo i stida, jer za neke naše iznimne žene, kojih je bilo u svakom povijesnom razdoblju, nikada niste čuli. I niste znali da im za štošta dugujete zahvalnost i poštovanje. Zašto?
– Sudeći prema povijesnim prikazima, žene uopće nisu sudjelovale u povijesti niti su pridonijele napretku čovječanstva. Muška su dostignuća pomno zabilježena, a žene, iako cijelo vrijeme uz muškarce, gotovo su potpuno zanemarene pa se stječe dojam da su povijest stvarali muškarci. Posao žena, premda ključan za opstanak zajednice, bio je nevidljiv pa su žene ostajale i bez statusa i bez poštovanja. Tek u novije vrijeme počelo se uviđati da postoji i “ženska povijest” – objasnio je i odgovorio na maloprijašnje pitanje – koje nam tijekom svih prethodnih stoljeća, kao i ovog sadašnjeg, svima ide “na dušu” – urednik knjige, ujedno urednik u Večernjem listu Žarko Ivković. A na to se skrušeno pokajničko pitanje nadovezala i recenzentica knjige, prof. dr. sc. Smiljana Leinert Novosel zapitavši se u pogovoru – “moraju li žene biti višestruko bolje da bi bile ‘vidljive’”. Odmah je ponudila i točan odgovor:
“Potvrđuje se da su one ‘vidljive’ žene morale biti višestruko snažnije od muškaraca svojega vremena te da su u pravilu morale iskoračiti iz tradicionalnih ženskih uloga da bi ostavile trag.“
Kneginja Maruša
No ova knjiga konačno iskupljuje taj veliki grijeh prema ženama i posve ravnopravno, uz one u našoj nacionalnoj i društvenoj svijesti do sada ipak “vidljivije” i poznatije žene – poput Ivane Brlić-Mažuranić, Marije Jurić Zagorke, Zinke Kunc... – na svjetlo dana u punom sjaju predstavlja i one “nevidljive”, skrivene i skoro zaboravljene, a jedinstvene i važne žene našeg podneblja koje su svoja znanja, iskustva, talente, sposobnosti, odvažnosti, srčanosti, vizije, emocije i još cijeli naramak svojih karakternih osobina i vrlina, tijekom povijesti ugradile u sva područja ljudskog djelovanja. Nijedno nije ostalo da ga nije dotaknula i ženska ruka, nerijetko i presudno dotaknula. I sad kada je pred nama knjiga s 500 njihovih imena i života, valja spomenuti i onu koja je u vjerodostojnom povijesnom izvoru prva spomenuta. Bila je to Maruša (Mariosa), kneginja, supruga kneza Branimira koja je s njim 880. hodočastila u Čedad (Cividale) pa je u Čedadskom evanđelistaru zapisana kao “Mariosa cometissa”.
Prva hrvatska pilotkinja: Katarina Matanović
Katarina Matanović rođena je 1913. u Osijeku. Školovala se u Osijeku, ali i Zagrebu, gdje je pohađala i završila Pilotsku školu. Zvanje diplomirane pilotkinje dobila je nakon pilotskog ispita 1936. Time je postala prva pilotkinja na ovim prostorima. Nastupala je i na zrakoplovnim natjecanjima. Na aeromitingu u Zemunu 1938. skakala je padobranom kao prva žena u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Zbog svega navedenog bila je onodobna prava medijska zvijezda jer se bavila i posvetila nečemu što se oduvijek uvriježeno smatralo isključivo muškom zonom i muškim zanimacijama. Za NDH uključuje se u domobranstvo kao pilotkinja i u njemu ostaje do kraja rata. Bila je domobranska časnica (poručnica). Poslije rata nije se više bavila letenjem, preselila se k sinu u Njemačku, a umrla je u Zagrebu 2008. O prvoj hrvatskoj pilotkinji i padobranki 2000. napisana je i knjiga “Katarina na krilima: uspomene prve hrvatske avijatičarke”.
Konstruktorica prvog lasera: Lidija Colombo
Lidija Colombo rodila se 1922. u Siveriću kraj Drniša, a nakon Drugog svjetskog rata s roditeljima se doselila u Zagreb, u kojem je, na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, diplomirala matematiku i fiziku (1950.), a poslije i doktorirala iz fizike (1961.) Nakon rada na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, 1955. prelazi na Institut Ruđer Bošković. Sedamdesetih je godina osnovala i vodila Laboratorij za molekulsku fiziku, koji je u to vrijeme, prema svemu, bio usporediv s istovjetnim europskim laboratorijima. Bavila se strukturom materije, molekularnom fizikom, spektroskopijom, osobito vibracijskom spektroskopijom. Bila je i gostujuća profesorica u Parizu i Dortmundu. No, ovoj njezinoj nezavidnoj profesionalnoj i znanstvenoj biografiji treba dodati i ono najposebnije – 1966. godine konstruirala je prvi laser u bivšoj SFRJ.
Prva profesionalna književnica: Dragojla Jarnević
Dok za našu književnicu Ivanu Brlić-Mažuranić, kao i književnicu te prvu profesionalnu novinarku i izvjestiteljicu iz Hrvatskog sabora, ali i dopisnicu iz budimpeštanskog i bečkog parlamenta, Mariju Jurić Zagorku svi znamo za Karlovčanku Dragojlu Jarnević malo je tko čuo. A to nam svima nimalo ne služi na čast jer je ona najprije bila učiteljica, a potom i vrsna novelistica, dramatičarka, prozaistica i pjesnikinja, rođena 1812. u Karlovcu, napisala je autobiografske memoare “Dnevnik”, njezino glavno pisano djelo. Napisala je i roman “Dva pira”, što je jedan od starijih hrvatskih romana pripovjednog žanra. Smatraju je prvom hrvatskom profesionalnom književnicom. K tome, u rujnu 1843. popela se na Okić, što je prvi zabilježeni primjer alpinističkog pohoda u nas pa je stoga nazivaju začetnicom planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj. Umrla je u Karlovcu 1875.
Najhrabrija žena Europe: Jelena Zrinski
Jelena Zrinski rođena je 1643. u Ozlju, bila je kći hrvatskog bana Petra Zrinskog i banice Katarine Zrinski, pripadajući tako jednoj od najmoćnijih hrvatskih plemićkih obitelji. Udala se za erdeljskog kneza Franju I. Rákóczyja (1666.) te se s njim pridružila nezadovoljnom hrvatskom i ugarskom plemstvu u otporu centralističkim težnjama Beču. Bila je aktivna i u zrinsko-frankopanskom otporu 1670-ih. Šest godina nakon muževe smrti (1682.) preudala se za još jednog erdeljskog kneza, od nje znatno mlađeg, Imru Thökölyja, novog vođu pobune protiv habsburškog dvora. S njim se istaknula među ustanicima. No, ono po čemu je glasovita jest njezina trogodišnja (1685. – 1688.) samostalna obrana utvrde Palonak u Mukačevu (Munkač), koju je na kraju ipak morala predati carskim trupama. Uslijedilo je zatočeništvo u Beču, pa bijeg s mužem u Tursku, gdje je u progonstvu i umrla 1703. Francuski kralj Luj XIV. nazvao ju je “najhrabrijom ženom Europe”.
Začetnica filozofije feminizma: Blaženka Despot
Blaženka Despot rođena je 1930. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala filozofiju, a potom doktorirala u Ljubljani. U teorijskom smislu bavila se društvenim i filozofskim pitanjima i problematikom, pri čemu je znatno zastupala i “žensku problematiku” u društvu. Tema njezina teorijskog, ali i praktičnog djelovanja, bio je i feminizam. Jedna je od pokretačica sekcije “Žena i društvo” u sklopu Sociološkog društva Hrvatske. Slijedeći svjetske trendove teorije i filozofije feminizma, postavila je temelje feminističke filozofije u nas. Umrla je u svom rodnom gradu Zagrebu 2001.
koja tema