Dvije su dvorane bile potrebne da prime sve koji su željeli vidjeti “Agape”. Tako je to s Brankom Schmidtom, a pogotovo ako je njegov novi film zatvaranje trilogije u kojoj su “Metastaze” i “Ljudožder vegetarijanac”. Navijači, liječnici a sada i svećenici svakodnevne su medijske teme. Za “Agape” izabrana je ona najeksplicitnija, drukčije kod Schmidta i ne ide.
Etiketa na temelju sumnje
Pedofilija u Crkvi. Ili homofobija u društvu, već kako uzmete. Jer, kako nam je i rekao za posljednjeg intervjua, pedofilija doista nije glavna odnosno jedina tema filma. Jer, u nekoliko će se navrata gledatelju dati prilika da sam stvori zaključak o glavnom liku, župniku Miranu. Prava je tema je li Miran doista pedofil ili smo mi preveliki homofobi a da ga ne bismo na takav način etiketirali već na temelju sumnje, a bez pravih dokaza. Jer eksplicitnih scena u filmu nema. Institucije nitko i ne pomišlja uključiti. Vješto je Schmidt radnju doveo do usijanja, koje u rubnom zagrebačkom kvartu lako prerasta u nasilje. Sumnja prvo njegova štićenika, domsko dijete Branka, stoji ponižavanja od ostalih štićenika, a nova naklonost koju Miran razvije prema novom krizmaniku Gabrijelu, do Brankove ljubomore koja će dovesti do Miranove društvene eliminacije. I to se događa na način koji je jasna presuda našem društvu. Najprije vidimo reakciju Crkve koja će se hermetički zatvoriti i pri samom spomenu neke sumnje, a onda i reakciju mladih koji će svojega dojučerašnjeg učitelja surovo kazniti zbog iste te sumnje. Schmidt Mirana nije želio prikazati kao negativca. Emocija je gledatelja morala ostati koncentrirana na reakciju društva. Upravo je to etiketiranje kao otponac stalnog zatvaranja današnjeg društva ono što je Branko Schmidt uspio pokazati. Već i natruha da bi važna osoba poput svećenika mogla imati drukčije sklonosti baca u drugi plan one za lokalnu zajednicu važnije teme te okolinu vodi u dodatnu paranoju, gotovo do ksenofobije.
Ljubav koju osjeća Bog
Film se zove “Agape”, što znači ljubav, i to ne onu taktilnu, tjelesnu, već onu koju Bog osjeća prema nama. I kakvu bismo mi trebali osjećati prema njemu. I bližnjima. Tanka je danas granica kada se ta ljubav zaboravlja, a blizu ona koja se prelazi kada oprost treba dati Brankovim progoniteljima jer njihov je moral, eto, na mjestu, moral koji opravdava i tešku surovost. “Agape” je intrigantan i važan film, najvažniji naš film ove godine koji privlači vrućom temom koja se pretvara u društveno ogledalo.
O, da! Fantastično je kad ti neki mrzitelj Katoličke Crkve pokušava objasniti što je Agape! Kao kad je Sotona Isusa kušao u pustinji i pokušao Ga "naučiti" što je sve "pisano". Agape, dragi moj redatelju, jest božanska ljubav prema svakom grješniku, ali ne isključuje osudu grijeha. Isus je opraštao grješnicima, ali je nakon svakog takvog oprosta rekao: "Idi i ne griješi više!" Kad bi netko od vas tolerantnih shvatio da katolici ne mrze homoseksualce, nego mrze ono što oni promoviranjem svoga grijeha, nastojanjem da ga učine nečim što nije grijeh, čine svijetu , ali i samima sebi u vječnosti, možda bismo se drugačije razumjeli. Ali, katolička Crkva ipak nije bogata poput Soroša i sličnih da bi platila nadobudnim umjetnicima i mainstream medijima dovoljne iznose kako bi promovirali istinu. Zato se KC uzda u Božju pomoć i prosudbu Božjega naroda koji nije potkupljiv u stvarima vjere.