Jeste li zadovoljni reakcijama na slavljeničku premijeru?
Vrlo sam zadovoljna reakcijama publike i odjecima predstave tim više što je nastala na jednom vrlo neobičnom tekstu s naizgled ozbiljnim motivom. Međutim, to je zapravo jedna crna romantična komedija s centralnom temom empatije, koju su ljudi u ovim teškim vremenima s veseljem prigrlili. Vidimo da nam publika izlazi živahno, da komentira predstavu, a to nam je najveća potvrda da smo napravili nešto zanimljivo.
Režirali ste osamdesetak predstava u Hrvatskoj, Sloveniji, Meksiku, Makedoniji, Italiji i Venezueli. Postavljali ste moderne drame i velike kazališne klasike. Kakvi vas tekstovi najviše privlače?
Nemam neki isključiv stav prema temama, stilu ili žanrovima. Bitno mi je da me se tekst tiče, na emotivnoj, intelektualnoj, etičkoj razini. Ako je to priča koja zrcali naš svijet, nije dovoljno da bude samo to, nego da ima i drugu, treću, petu dimenziju, da ima poseban kut gledanja, uvijek iz drugog i prema drugom, da pokuša dotaknuti čežnju za boljim i plemenitijim. Posebno volim tekstove koji mi dopuštaju da se igram snom i javom, realnim i irealnim, svakodnevnim i poetskim...
Prevodite s talijanskog, španjolskog i engleskog. Rado surađujete sa španjolskim i katalonskim piscima. Gdje je poveznica?
Bez obzira na svoje specifičnosti, gradovi na Mediteranu imaju neke vrlo bitne zajedničke osobine. Prije tri-četiri desetljeća u Splitu su najbolje prolazile adaptacije tekstova talijanskih pisaca. Ja sam te paralele pronašla sa Španjolcima, i još bliže s Kataloncima. Valjda su to sunce, ta svjetlost, prostranstvo i otvorenost koje nam pruža more, taj život na ulici stvorili mentalitet onoga što zovemo mediteranska zaigranost, šarm, nonšalantnost, ali i koleričnost, strast, neobuzdanost. Veliki mi je gušt kad pronađem tekstove koje mogu s lakoćom adaptirati na splitski. Prije se to radilo samo s nekim pučkim tekstovima, ali danas je to moguće napraviti i s vrlo ozbiljnim suvremenim dramama i postići potpunu uvjerljivost jer dijelimo identične probleme i vrlo sličnu sliku svijeta.
Zašto su tekstovi mladih hrvatskih autora relativno slabo zastupljeni na pozornicama?
Ne bih rekla da su slabo zastupljeni, ali svakako bi mogli biti zastupljeniji jer imamo kvalitetnih pisaca. U zadnja tri desetljeća ključno je bilo što je Ministarstvo kulture pokrenulo Nagradu Marin Držić koja je autore motivirala da pišu za teatar. Učinak ove nagrade je višestruk jer, uz to što financijski nagrađuje pisce, također dodjeljuje i neka sredstva za produkciju te afirmira nove autore. Hoće li neki dramski tekst završiti na pozornici ovisi o potrebama repertoara pojedinih kazališta, ali i o afinitetima redatelja. Uvijek sam za to da hrvatski tekst, ako je kvalitetan, ima prioritet u postavljanju na scenu.
Najviše radite u HNK Split, obnašali ste i dužnost ravnateljice Drame. Mnogi su vas željeli vidjeti ponovno na tom mjestu. Zašto se niste se javili na natječaj?
U ovoj fazi moje karijere najveće mi je veselje s glumcima raditi novi komad, i ne bih se mijenjala s ravnateljima i intendantima.
Izjavili ste da uoči svake premijere imate tremu. Što želite da gledatelji “ponesu” kući nakon što odgledaju vašu predstavu?
Imam malu adrenalinsku tremu iako znam da više ništa ne ovisi o meni, da je sad sve na glumcima i onom anđelu koji će proletjeti ili neće pozornicom. Volim kad ljudi ponesu sa sobom osjećaj da su zajedno s glumcima bili u nekom drugom svijetu koji ih je naveo da neka pitanja postave iz drukčijeg kuta gledanja. U zadnje vrijeme volim kad izađu radosnih lica, ali drago mi je i kad su zbunjeni, kad glasno komentiraju, pa i kad se prepiru. Volim kad mi publika izađe s osjećajem da je bila dio jednog svijeta prema kojemu ima stav.
Splitska premijerna publika zahtjevna je i grintava. Je li to dišpet, đelozija, mentalitet, potreba da se bude “uvijek kontra?
Naša publika još je uvijek prilično tradicionalna, osobito premijerna koja je uz to još i “suzdržana”. Teško se prepuste da ih ponesu nove ideje i drukčije estetike, premda uvijek očekuju nešto novo. Ali kada se to novo dogodi, teško im je odmah prihvatiti. Mladi su, naravno, drukčiji, spremniji na eksperimente, ali ponekad i površniji tako da se iznenadim kad su neke banalne stvari njima “cool”. Voljela bih u Splitu vidjeti studentsku publiku koje, nažalost, ima sve manje i strašno mi je što sve više odgajamo stručnjake bez opće kulture.
Vaše predstave prati “moćna” scenografija, glazba, svjetlo...
Za mene je kazalište prostor magije i mašte. Gledatelj u teatru mora doživjeti nešto što ne može doživjeti u svakodnevnom životu. Oduvijek sam u autorske timove okupljala sjajne umjetnike čiji je doprinos u mojim predstavama ogroman. Zahvaljujući scenografkinji Lini Vengoechei, kostimografkinji Sari Lovrić Caparin, oblikovatelju svjetla Branimiru Bokanu i videomontažeru Goranu Ćaći, naša je zadnja predstava uistinu oduševila i publiku i kritiku svojom likovnom komponentom, raduje me to što ljudi govore da im je predstava “praznik za oči”.
Kažu da ste jako zahtjevni u radu s glumcima. Vjerojatno ste zahtjevni i prema sebi?
Mislim da sam svoj najoštriji kritičar. Uvijek mislim da još nešto treba dovršiti, da se moglo i drukčije, možda bolje... Ali u zadnje vrijeme nekako sam naučila staviti točku i prihvatiti da je predstava gotova, napravljena i da je sada glumci mogu samo unaprijediti, ili unazaditi, ha-ha. Iz takta me može izbaciti samo nerad i nered, ne volim gubiti vrijeme na probama.
Glumci su ljudi velikog ega, kako postižete autoritet?
Glumci prije svega žele biti izvrsni, zanimljivi, jedinstveni u svojim ulogama i to je taj pozitivni dio ega. Ponekad naiđete i na neke koji svaku uputu primaju kao uvredu jer oni “znaju najbolje”, ali takvi su rijetki i ja s njima teško radim. Autoritet se nikada ne postiže s namjerom da “imate autoritet”, važno je povjerenje koje se postiže argumentima, vizijom predstave, pružanjem sigurnosti da to što ste naumili znate i provesti.
Godinama se priča da je splitska Drama najlošiji dio teatra jer nema Zdravke, Borisa, Gende, Čede, Zoje... No dolaze mladi glumci. Što im je raditi?
Nije istina da je Drama najlošiji dio teatra. Stvar je u tomu da malo ljudi može procijeniti je li neka nota krivo odsvirana ili je plesač pogriješio, ali za dramu su svi “stručnjaci”. Kada pogledate koliko je HNK Split u zadnjih dvadeset godina dobio nagrada, ako je to neka objektivna procjena vrijednosti, onda sigurno možemo reći da je Drama vrlo dobra, ali naravno, može biti još bolja. Istina je da smo prerano izgubili naše najbolje glumce, svaki od ovih koje ste spomenuli uistinu je bio jedinstven i trebat će dulje vrijeme da se dogodi neka kvalitetna smjena generacija. Što je mladima raditi? Neprestano raditi, unaprijediti svoje alate, čitati, gledati, slušati...
U Hrvatskoj, s obzirom na to da smo malo tržište, puno je akademija. Vlada hiperprodukcija glumaca. Kakva im je budućnost?
Previše je akademija, premalo prostora za rad. Budućnost im nije previše bajna. Ne želim ubijati ničije snove, ali Hrvatska nema Hollywood pa da netko nakon godina konobarenja s jednom ulogom može postati svjetska megazvijezda. Mladi glumci sve će više morati smišljati svoje nezavisne projekte.
Splićani su željni teatra, ali Zagreb je središte kulture. Zašto se čuje – što južnije, to tužnije?
To je oduvijek bilo pitanje politike, ali ne samo državne, jer mislim da je još važnije na kakav se način ljudi koji drže lokalnu vlast odnose prema kulturi svoga grada. Split ne mora tražiti dopuštenje Zagreba da bi imao dobru kulturu. Provincijalizam je pitanje glave. Posljednjih desetak godina s eksplozijom turizma u Splitu, koji je donio bolju ekonomsku situaciju, nije se nažalost dogodio i procvat kulture, kao što se to dogodilo u nekim drugim mediteranskim gradovima, npr. Barceloni koja, što se tiče kulturnih manifestacija, nimalo ne zaostaje za Madridom. Ako moj grad misli i dalje biti grad, a ne destinacija, onda mora ponovno posložiti svoje prioritete.
Miješa li se politika previše u kulturu o kojoj mnogi doslovce pojma nemaju?
Zadatak politike na svim razinama trebao bi biti očuvanje i razvoj kulture. Ali često smo svjedoci da se neki političari miješaju u kulturu zbog privatnih ili stranačkih interesa. Najštetnije miješanje političara u kulturu je ono kada se trguje, “ja tebi ovo, ti meni ono”, jer jako dobro znamo što znači negativna selekcija.
Kakva je danas uloga umjetnika?
Svatko ima svoju viziju uloge umjetnika, za neke to znači biti ogledalo vremena i prostora u kojem živiš, za neke je to proricanje budućnosti, a meni je osobno najdraža uloga onog beduina iz Sahare koji jaše na čelu karavane i svojim zvoncem drži karavanu budnom da se ne izgubi u pustinji.
