U zadnjih nekoliko kazališnih sezona najviše je nedostajalo humora, pametnog humora, onog kojem se publika od srca smije, ali koji nije “prvoloptaški”, koji ne igra na uvrede svih onih koji nisu poput nas, već štoviše razotkriva svijet u kojem živimo, a koji često gledamo kroz “naočale” vlastitih predrasuda prema ljudima s kojima taj svijet dijelimo. Zbog toga je nova predstava Satiričkog kazališta Kerempuh ne samo dobrodošao poziv na smijeh nego i novi hit ovog kazališta.
“Sve zbog jednog imena” napisali su Matthieu Delaporte i Alexandre de la Patellière (široj publici najpoznatiji kao scenaristi novih filmskih adaptacija “Tri mušketira” i “Grof Monte Christo”) još 2010. godine i ta je komedija veliki francuski hit obasut kazališnim nagradama, ali i pretvoren u film (2012. godine), koji je u Francuskoj pogledalo tri milijuna gledatelja. Ne bi bilo fer otkrivati detalje radnje, koja se sva odvija u realnom vremenu, na večeri na kojoj se okuplja grupa prijatelja i na kojoj se spletom okolnosti razotkrivaju tajne svih članova tog malenog društva čiju jezgru čine brat i sestra.
Autori kroz zavrzlamu koja počinje kao prepirka oko imena za dijete koje čeka jedan par, a koje bi trebalo biti Adolf, tj. Adolphe, da bi zatim u brzom ritmu prošli kroz mnoge teme današnjeg (navodno) uređenog zapadnjačkog društva i života financijski situiranih ljudi. Tako je ovo komedija o nadmoćnom, a ispraznom intelektualizmu, idealiziranoj romantičnoj ljubavi, obiteljskim odnosima, poziciji moći koja postoji u svakom braku, svakoj ljubavnoj vezi i svakom prijateljstvu... zapravo o svemu onom što ljudi uzimaju zdravo za gotovo i ne razmisle dva puta o pozadini bilo koje životne situacije, ali ni o onome što sami čine kada prešućuju stvari i guraju ih pod tepih. Iako sve ovo zvuči ozbiljno, riječ je o građanskoj komediji zabune koja je pitka i uz koju se publika doista od srca smije, posebno u trenucima kada ih autori, obratima u priči, navode na posve pogrešne zaključke.
Ovu je komediju, u pravom ritmu i tonu, po prijevodu Vande Mikšić i u dramatizaciji Dore Delbianco, režirala Saša Broz. S prvom je odlučila biti krajnje jednostavna, a dobar tekst koji joj se našao u rukama dala je u ruke pravim glumcima. Jedini “ispad” je scena obračuna koju je režirala efektom “slow motiona”, čime je odala počast nekim starim francuskim filmskim komedijama koje s ovim suvremenim djelom dijele mudrost utkanu u pozadinu komičnih situacija. Scenografkinja Sara Haas priču je postavila u sasvim bezličan građanski salon, koji može biti i sada i tada, a koji je posve nepotrebno ukrašen slikom svih aktera priče (također djelo scenografkinje). Kostimi Mije Popovske također su na granici bezličnosti, ali sve to ne umanjuje dojam same predstave u kojoj briljiraju glumci.
U prvom je planu zvijezda Kerempuha Borko Perić, kojem je i ovog puta pripala uloga u kojoj ima i dijelova stand-upa, jer on komunicira s publikom, ali ovog puta naišao je na sebi ravnog komičara. To je Domagoj Ivanković, koji je doslovno “pomeo” publiku, ali pokazao se i pouzdanim partnerom za sve na sceni. Glavnu žensku ulogu tumači Anita Matić Delić, za koju se isprva čini da, uz beskonačnu trku, igra “pod ručnom”, ali kada dođe njezinih pet minuta, onda je doslovno nezaustavljiva. Damir Poljičak i Mirela Videk Hranjec čvrstim izvedbama zatvaraju taj glumački peterokut koji svatko treba vidjeti.
