Motovunski kamperi navikli su na prljavštinu, hladne tuševe, ledene noći i (pre)vruće dane. Pljusku, koji je sinoć doslovno potopio kamp, dok su se niz obližnje brdo slijevali nepregledni potoci kiše, ipak se nisu nadali. Do grla u blatu, s raskvašenim novcem i putovnicama u džepovima, cijelu večer iznosili su vodu iz svojih šatora.
– Dajte još plastike! – zapomagali su, dok su festivalski volonteri dovlačili tuljce crnih vreća za smeće koje su kamperi potom prekrajali u improvizirane kabanice. Oni spretniji omotali su se ljepljivim trakama, pretvorivši ružne vreće u zabavne modne komade. Najhrabriji su plesali po kiši.
– Kakvo je stanje u kampu? – pitali su organizatori voki-tokijem.
Kao ratni logor
– Slikovito – odgovorila je voditeljica kampa.
Apokaliptični prizor u podnožju brda zaista je bio slikovit. Izgledao je kao, da citiramo jednog kampera, “mješavina ratnog logora i Glastonburyja”. Na samom ulazu u kamp sreli smo djevojke nogu umotanih u vreće za smeće. Blatne sandale nosile su u rukama.
– Drukčije se nismo mogle iskopati iz kampa. Na papučama se skupljalo po tri sloja blata, bile su tako teške da na kraju nisam mogla podizati noge. Sad sam sve to otuširala, obula vreće i nekako se iskopala iz kampa. Uopće ne znam kako ću natrag do šatora – smijala se jedna od njih. Bez obzira na potop, krenula je na brdo, na noćnu projekciju filma Montyja Pythona.
Cijela kolona pokislih kampera u tom je filmu pronašla malo utjehe, čemu je pomogla i rakija koju su volonteri dijelili na ulazu u kino. S motovunskih zidina pucao je prekrasan pogled na dolinu, u koju se spustila magla pa je motovunsko brdo djelovalo poput nestvarnog otočića u nekakvom sanjivom moru. Oni koji su ostali u podnožju vjerojatno ne bi dijelili takvo romantično viđenje magle. Bila je, kažu, tako gusta da bi se čitavi smočili hodajući kroz nju, čekajući obećano sunce.
I Nijemci pod šatorom
Idućeg dana drveće obližnje šumice pretvoreno je u nepregledan splet improviziranih vješalica za sušenje odjeće. Odjeća, knjige i poneki pijani panker visjeli su duž ograde kampa. Vratila se ekipa s bubnjevima i gitarom, raspalili su repertoar od Hladnog piva do Azre i svi su ponovno bili sretni. Jedini je problem što su šatori stradali, a majstor Miro upravo je otišao.
To je niski mladić koji je kampom kružio na biciklu, s bijelom Pevecovom šiltericom na kojoj je markerom napisao “majstor” i danima svima uokolo pomagao oko postavljanja šatora, sitnih popravaka, lijepljenja razbijenih mobitela izolir trakom… U srijedu je, bez mnogo objašnjenja, na recepciji kampa istaknuo natpis kojim je obavijestio kako je majstor Miro otišao na zasluženi godišnji odmor.
Sunce je rastjeralo loše raspoloženje, a život se vratio u festivalsku normalu. Tuširanje u hladnom tušu, potom slučajno sklizanje u ostatke blata i ponovno tuširanje više nisu popraćeni zapomaganjem nego smijehom. Kao da su svi htjeli iskoristiti novi sunčani dan nakon najavljene kiše u četvrtak.
– Nedjelja je bila predivna, prijavilo se oko 300 ljudi, nikad nismo imali više! Prošle godine, za usporedbu, u nedjelju je došlo tek 60-ak ljudi. Čak su se vratili neki koji su se zaklinjali da više neće. Od kiše se sve promijenilo, sada je to puno manji broj nego prije, ali ovima koji su najuporniji doista svaka čast. Evo, baš je došlo dvoje Nijemaca koji su slučajno prolazili, pitali što je ovo i kad su čuli za festival, odlučili su dići šatore i ostati. Kažu, ne smeta im kiša – govori nam Edin Blažević, jedan od odgovornih za funkcioniranje te pomalo nestvarne komune, u kojoj je u tjedan dana pod šatorima znalo boraviti i nekoliko tisuća ljudi.
– Ma znate što, ta kiša je pomogla da danas bude još bolja atmosfera. Inače nam je sunce samo tlaka, probudiš se mamuran u šatoru koji zapeče poput staklenika. A sad mu se veselimo kao nikad! – kaže nam mladić s dreadlocksima.
I zaista, život u kampu brzo se vratio u normalu. Gitare, bubnjevi, pjevanje i nagi mladić i djevojka koji su uzalud pokušali potražiti zaklon u visokoj travi uz kamp. Mali filmski Woodstock održao se bez obzira na vrijeme, baš kao i toliko puta dotad.
fuTURISTI trebaju svevišnjemu uručiti žalbu