Autor znamenitog romana “Zagrepčanka” Branislav Glumac u srijedu će navečer u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu proslaviti osamdeseti rođendan u organizaciji Hrvatskog društva pisaca. To će biti i prilika za promociju njegove najnovije pjesničke zbirke “Nestala je kao Lara” koju mu je objavio VBZ.
– Na dan obilježavanja osamdesetogodišnjice, slučajno ili ne, izlazi mi knjiga pjesama “Nestala je kao Lara”. To je zapravo jedna pjesma od 33 pjesme, a posvećena je svim ženama koje sam volio i koje su ponekad i mene voljele. Knjiga je dobila naziv po Pasternakovoj Lari koja je pobjegla usred zime... Ovih dana mi je izašla i slikovnica, ponovljeno izdanje koje smo davno napisali moj veliki prijatelj, novinar i pisac, sjajan čovjek i pustolov Marino Zurl i ja. To je isto neko malo iznenađenje za osamdeset godina za koje ne znam ni što su ni kako su. Izvan nas nema vremena. Čovjek se ponekad pita što će nam te proslave. Što nas nisu prije slavili, kada smo bili mladi. Vjerojatno je to zato što smo blizu smrti, na odlasku i što smo sigurno napravili podosta pogrešaka i u životu i u literaturi, pa nam godišnjice to pomalo saperu i pozlate.
Ali vašem prijatelju Alojzu Majetiću uopće nisu slavili osamdeseti rođendan jer nije član Hrvatskog društva pisaca?
On nije u HDP-u, ali postoje pisci koji zaziru od takvih proslava. Takav vam je Majetić. Moram priznati da je moja taština nešto veća od njegove. I to je neki oblik infantilnoga, dječačkoga i borilačkoga u meni. Ja sam od onih ekstrovertiranih tipova koji a priori odbijaju ovakve godove i godišnjice, ali odmah nakon pola sata na njih pristanu. To je to proturječje naše ljudskosti. Što ćemo, takvi smo.
Osamdeseti rođendan vam je bio još u lipnju. Jeste li sada više usmjereni prema prošlosti ili budućnosti?
Sve vam je to tako prokleto izmiješano. Bez prošlosti i perfekta ne možete. Bez toga ste biljka. Bez budućnosti ne možete jer prije svega ne znate što je u njoj, a uvijek vas izaziva mogućnost da biste joj i vi mogli prisustvovati. To je to prokletstvo žudnje za vječnim životom i povratkom u mladost. A starost vam je zapravo pokvarena roba koju morate izdržati, premda je život također jedno sjajno čudo koje treba izdržati čak i onda kada vas tuče i kada je okrutan. A živimo između tri savršeno trajne dimenzije, rođenja, ljubavi i smrti. To je neuništivo. A između toga sve je tako kvarljivo. No, pomoću dražesne žudnje, želimo izdržati do kraja, stalno u nekim raspetostima između iluzija i stvarnosti. A iluzije nas vode i u distopiju i utopiju, što je isto život, ali tu nam više nema pomoći.
U knjizi prof. Vinka Brešića vi tvrdite da ste bili ministrant u djetinjstvu?
Jesam. Ako treba, mogu vam izrecitirati na latinskom koju molitvicu. Djetinjstvo je zapravo nešto što je tako silno otvoreno i ima tako puno očiju da biste sve htjeli dohvatiti ne s razumom, nego s instinktom. Ministriranje mi vraća i jednu lijepu realističnu sliku i o Bogu s kojim se ja nikako ne mogu dohvatiti i s kojim je vrlo teško, ali teško je i bez njega. Nikada ga nismo dokučili. Anegdotalno, miris crkava iz djetinjstva ostao mi je u nozdrvama. U njima mi je ostao miris divnih kolača koje su časne iz virovitičke crkve pekle nedjeljom. Tu se spojio život i svetost s divnom realnošću. Djetinjstvo je tu čarobno, ali je i sjajno jer je nevino, a ta vas nevinost svuda odvuče, čak i da počinite neki grijeh. Da budete poneki put i mali lopov, da nešto prevarite.
Bi li bilo grijeha da nema zabrana?
Ti kolci su primordijalni dio čovječanstva od njegova početka. Čim se prvi čovjek zakolčio, a zakolčio se onda kada je izumljena vatra i kada je ljudi nisu htjeli dati drugima, sve je bilo gotovo. Ovih dana mi se desilo još jedno čudo života. Rodilo mi se drugo unuče, tj. unuk Fran. Od pokojnog sina Borisa imam i unučicu Ines, prvašicu i predsjednicu razreda, da je odmah pohvalim. Uvijek se tako nađu neki razlozi koji nas podižu iz nihilizma.
Je li točno da ste ime dobili po komediografu Branislavu Nušiću?
Jest. Moj otac radio je u Ministarstvu financija Kraljevine Jugoslavije. Rođen sam u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dakle neka sam vrsta kraljevića. Kako je otac u vrijeme mog rođenja službovao u Beogradu, a Nušić je tada ondje bio jedna od najpopularnijih osoba, dobio sam ime Branislav.
Uvijek vas se pita za “Zagrepčanku”. Ali pita li vas itko da bi je sada postavio na scenu?
“Zagrepčanka” me prežalila, proslavila i pokopala. Prije dvije godine postojao je i interes da se snimi film, koji su inače već snimili Crnogorci. No ovdje su se mladi glumci dočepali “Zagrepčanke” i poželjeli je raditi na sceni, a Arsen Dedić izjavio je da će raditi glazbu za “Zagrepčanku” i da će to biti posljednje što će skladati u životu. Na žalost, otišao je, a projekt se nije realizirao zbog novca. Uvijek čeznem da “Zagrepčanka” bude situirana ovdje jer njoj treba ovo nebo, ovaj miris, ova arhitektura, ovaj jezik. Jezik koji je bio u onom crnogorskom filmu, iako je to bio jugoslavenski film u onom najboljem smislu, jer su u njemu glumili svi od Rundeka do Petra Božovića, bio je izdajstvo.
Vi ste zapisali da je hrvatski jezik vaša druga maternica?
To je kuća moga bitka, što bi rekao Heidegger. Ja se častim jer sam u jeziku za plus tri, a ponekad si dajem da sam i petaš. Jezik voli mene, a ja volim njega.
Volite i stvarati riječi?
Sada sam nedavno u druženju s Majetićem izmislio riječ za aparate za uho – čujnice. Svi govore i o zadnjoj strani knjige, a to je zakoričje. Jezik me hoće, moram priznati.
Poznavatelj ste slikarstva, kolekcionar. Razgovaramo u Ulici Ede Murtića. Je li se Zagreb dovoljno odužio Vanji Radaušu?
Sve ove ulice u Novom Zagrebu su besramno postavljene. Šibl ima samo jednu zgradu, a on je puno učinio za kulturu. Kako jedna zgrada može dobiti ime Murtić. To je poniženje. No ta sramota ide od onih koji vode grad. Sve kulturne sramote koje se događaju u Zagrebu idu od Milana Bandića. Ta vrsta folklornog kulturizma koju on vodi je poniženje za Zagreb.
Ali ljudi će reći da je on napravio Muzičku akademiju?
Nije on napravio Muzičku akademiju. Napravili smo je mi od našeg novca. A što se tiče Radauša, on je veliko ime, veliki skulptor i unikatan čovjek koji je zaslužio mnogo više, a dali su mu samo jednu vrstu zaborava, kao i mnogim drugima. Zaborav su pomalo dali i Krleži. Pa tko se sjeća sjajnih pisaca kao što su to Vjekoslav Kaleb ili Mirko Božić.
Kada ste vi ulazili u Društvo hrvatskih književnika ono je imalo sedamdeset članova?
Da. A danas DHK i HDP zajedno imaju tisuću članova.
Znači da možda nije točna statistika da polovica Hrvata uopće ne čita?
Valjda barem pisci čitaju jedni druge. Mi smo sada na Bundeku, a nama su došli ljudi iz Rusije da bi postavili bistu Jesenjina. Pa takvih bi bista trebalo biti posvuda. Da ne govorim o tim nesretnim pišoskocima Bandićevim. Pa taj je prostor mogao biti sjajan prirodni muzej sa skulpturama, a sada je to ulaz u neki zagrobni život. No, sve što je u sferi ljepote i umjetnosti je poput trave. Ujutro je zgazite, a ona se navečer digne. Ima svoj korijen.
Prije godinu dana objavili ste zbirku novela. Planirate li još objavljivati prozu i jeste li i dalje vjerni pisaćem stroju?
Vjeran sam mu jer sam stari gutenbergovac. Pisaća mašina je moja ljubavnica koju uvijek mogu kupiti a da me nitko ne optuži za prostituciju. Najljepše su vam knjige koje su još nenapisane. No, energije je sve manje. Energija nas izdaje i to je okrutnost starijih godina. Imate ideja, ali osjećate da ideja traži i jako tijelo i um. Ne možete si dopustiti da živite u Infantilendu i Demencijalendu. Tih zemalja me je najviše strah. Dokle god budem osjećao da mi riječ i rečenica nekako teku i vrijede, ja ću pisati. To znači da bih još mogao izdržati neko vrijeme. A onda ćemo se časno oprostiti. Što kaže Sartre, nije dovoljno umrijeti, valja umrijeti na vrijeme. Tako i ovo. Nije dovoljno samo pisati. Važno je na vrijeme i odustati od pisanja.
Zanimljiva kolekcija slika... Biffel, Šiško, Rabuzin....ovakvih ljudi sjajnog duha nema baš mnogo.