Kako bismo nazvali čovjeka koji je deset godina raspisivao natječaj za neobjavljeni roman i pobjednika nagrađivao sa 100.000 kuna? I to u zemlji Hrvatskoj, u kojoj kultura nije na listi ni državnih ni individualnih prioriteta. Pa je taj čovjek, inače privatni poduzetnik u kulturi, a ne osoba koja je novac stekla prodajom nafte ili žvakaćih guma, od 2002. do 2011. samo u taj natječaj uložio milijun kuna. I nisu to bila sva sredstva. Trebalo je honorirati rad žirija, tiskati nagrađenu knjigu, organizirati raskošni tulum koji se održavao na Interliberu i na kojem se gostio cijeli interliberski Zagreb. I još bi kući nakon čašćenja ponijeli i nagrađenu knjigu. Besplatno. Istina. Nagrada od 100.000 kuna je bruto iznos. Treba ga, dakle, smanjiti za davanja državi. Pa je tako od tog privatnog natječaja koristi imao i državni proračun te je i u državnu blagajnu u deset godina kapnulo nekoliko stotina tisuća kuna!?
U zemlji u kojoj pisac u prosjeku za knjigu dobije honorar od nekoliko tisuća kuna (ako ima sreće, dobit će akontaciju, ako ne, čekat će godinama na rezultate prodaje), književna nagrada za neobjavljeni roman od 100.000 kuna nije samo interesantna pojedincu koji je uspije izboriti. Ona je i poruka cijelom društvu da je književnost nešto vrijedno, djelatnost koja mora imati i materijalnu težinu, nešto što treba vrednovati i novcem. Autorski honorari u pravilu su tajni podatak. Nitko se s njima ne hvali (neki zbog njih ipak rogobore), kao što nitko iz privatnog sektora danas javno ne smije ni zucnuti o visini svoje plaće. No, VBZ-ova nagrada namjerno je u prvi plan istaknula visinu honorara za samo jednu knjigu. Namjerno je tim izdašnim iznosom htjela izazvati marketinški učinak i literaturi dati dignitet koji literatura samo po svojoj kvaliteti ne može izboriti u društvu u kojem je novac najvažnije mjerilo uspjeha.
I u svijetu velike književne nagrade imaju i svoj veliki materijalni ekvivalent. Nigdje se ne krije podatak da i dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz Stockholma odlazi sa 930.000 eura na svom računu. Tako je i sa svim drugim sličnim nagradama. Nagrada VBZ-a zato je bila i društveno značajna, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj regiji jer se i odnosila na pisce iz cijele regije koji pišu štokavskim jezikom. Dakle, bila je i nagrada koja je literaturom pokušala premostiti krute granice preko kojih može heroin, mogu cigarete, mogu oružje i nafta, mogu pilići i hrenovke, ali ne mogu knjige. I kada je prije dva tjedna VBZ nakon dvogodišnje stanke najavio da će nastaviti s objavljivanjem natječaja za neobjavljeni roman i da neće smanjiti iznos nagrade od 100.000 kuna, bio je to tračak nade da se i u ovim kriznim vremenima i na našoj ugroženoj izdavačkoj sceni ipak nešto miče, da se pruža otpor neimaštini, zaboravu, idejnoj oskudici i državnom financijskom totalitarizmu u kulturi s obzirom na to da je državni proračun postao glavni hranitelj cijele te još uvijek velike obitelji kulturnjaka.
A onda je iznenada, i to baš na poslovnom sastanku na kojem je dogovarao da se nagrađeni roman iz spomenutog natječaja prevede i na njemački jezik kako bi dobio još veći međunarodni zamah, umro Boško Zatezalo, osnivač i direktor VBZ-a. Čovjek kojem nije bilo žao iz tvrtkine blagajne deset godina isplaćivati po 100.000 kuna nagrađenom piscu (i pohlepnoj državi). Da se razumijemo. Da biste mogli isplaćivati taj novac, morate ga imati. Ali, imaju ga i drugi, ali ga ne isplaćuju na književne nagrade kakvu je pokrenuo baš druželjubivi Boško, gospodin koji je, kako je to dobro rekao književnik Branislav Glumac, imao dušu. A takva su gospoda u Hrvatskoj deficitarna.
