Odmah na početku valja objasniti temeljne postavke; nije Michael Jackson bio “kralj popa”, nego Prince. Pogotovo u osamdesetim godinama, njegovom najboljem desetljeću, u kojem je poput Bowieja desetljeće prije redefinirao mogućnosti i izražajna sredstva pop-glazbe. Obojica su bila vizionari, ali su koristili i tuđe predloške koje su potom popularizirali u srednjoj struji svjetske rock-glazbe. Snimajući u frenetičnom rasporedu, Princeov talent u osamdesetima širio se u mnogim smjerovima. No, nakon proboja s “1999” i kič-epizode s filmom i glazbom “Purple Rain”, od albuma “Parade” iz 1986. na scenu je stupio nezadrživ autorski materijal visoke kakvoće, podložen sjajnom svirkom, inovativnim korištenjem elektronike, kombinacijom raznih žanrova i sjajnih pjesama koje su zvučale raskošno “prinčevski”.
U toj seriji do 1991. i albuma “Diamonds and Pearls”, koji zatvara srednju fazu rada, Prince je ponudio robe kao malo tko.
Princeov raskošan talent učinio ga je jedinim od mlađih imena osamdesetih koje se količinom snimljenog materijala i frenetičnim radnim rasporedom moglo mjeriti s dotadašnjim velikanima. Bio je jedan od onih koji je snimao mnogo, a objavljivao malo, iako je svake godine izdavao albume. No, na svaki album iz klasičnih osamdesetih dolazi barem još toliko neobjavljenih, što zorno pokazuje i novi box set “Sign O The Times Super Deluxe” (Warner/Dancing Bear).
Tadašnji dvostruki album iz 1987., jedan od najboljih u karijeri i desetljeću, u novom izdanju na osam CD-ova i Blu-ray disku donosi remasteriran album, disk s tadašnjim remiksevima svih singleova i čak tri diska s neobjavljenih 45 pjesama. Znamo li da je izvorni album činilo 16 pjesama, ukupna brojka pokazuje svu raskoš radoholičara koji se tih godina, tako bar izgleda, nije micao iz tonskog studija ili s pozornica. Na kraju novog boxa pridružen je i CD sa snimkom koncerta s tadašnje turneje u Roterdamu, dok se na Blu-rayu nalazi prvi put objavljena videosnimka novogodišnjeg koncerta organiziranog u Princeovim Paisley Park studijima, na kojem se kao gost pojavio Miles Davis. Snimili su i zajedničku jazzy-funk skladbu “Can I Play With U?”, uključenu među dosad neobjavljenim materijalima. Te 1987. prvi put sam gledao Princea na koncertu u bečkoj Stadthalle, a iduće godine na “Lovesexy” turneji u Rimu. Zanimljivo, za album “Lovesexy” iz 1988. iskoristio je samo jednu pjesmu koja mu je ostala od ovih 45, “The Ball” preimenovanu u “Eye Know”, dok su sve ostale bile novosnimljene. Na stranu fascinantan album “Sign O The Times” na kojem je Prince do savršenstva doveo minimalističku taktiku kojom se odmaknuo od šarenila prethodnih projekata poput “1999” ili “Purple Rain”. Prince se u osamdesetima mijenjao iz godine u godinu i radio pomake koji su plesnu glazbu i crnačku kulturu učinili ponovno zanimljivom, čak i mimo dolaska hip-hopa.
Prolazak kroz ovih 45 neobjavljenih pjesama otkriva barem još dva dvostruka albuma koja je komotno mogao objaviti. Dapače, te 1986. imao je i namjeru objaviti albume “Dream Factory”, “Camille” i trostruki “Crystal Ball”, ali je nakon razmimoilaženja s diskografskom kućom “Crystal Ball” to suzio na dvostruki “Sign O The Times”.
Redukcija je prošla izvrsno na originalnom albumu, ali se u ostatku neobjavljenog materijala kriju pravi biseri, u rasponu od taktike “čekića i nakovnja” u impulzivnim funk ritmovima, zarazne melodioznosti rasnih pop-hitova, a nalazimo i minimalističke art-pop komade, inventivno korištenje electronice, gitarističke bravure koje je Prince tada pospremio u ormar i objavio samo 16 pjesama.
Zbog spora s diskografskom kućom i pravnih razloga, zbog čega je nekoliko godina poslije promijenio i ime Prince u onaj smiješni “Simbol”, još sedam pjesama s ovih sessiona koje su objavljene 1998. na trostrukoj kompilaciji “Chrystal Ball” nisu mogle biti uključene na ovo de luxe izdanje “Sign O The Times”.
A to popis tada snimljenih pjesama, zajedno s “Rockhard in a Funky Place” objavljenim kao dio filmske glazbe koju je napisao za film “Batman” 1989., podiže na ukupno sedamdesetak napisanih, dovršenih i snimljenih pjesama, samo u sezoni 1986. – 1987. Studijski raspored jednako je brz bio i na koncertnim pozornicama, a tadašnji službeni koncertni film “Sign O The Times” danas je dobio nastavak snimkom iz Rotterdama i novogodišnjom zabavom u Minneapolisu, gdje je izgradio pogon Paisley Park studija. Gostovanje Milesa Davisa godinama je bio znak raspoznavanja tog koncerta, ali i dokaz da su ponajveći autoriteti povijesti glazbe znali Princeovu vrijednost i željeli s njim surađivati. Nedavno objavljene kompilacije “Originals” i “Piano & Microphone” donijele su demo izvedbe ogoljelog Pricea samog za klavirom i njegove izvedbe pjesama koje je dao drugim izvođačima, poput “Nothing Compares To You” Sinead O’Connor. Ovakva izdanja pomažu shvatiti zašto se, parafrazirajući naziv njegove pjesme, tih godina doista nitko nije mogao uspoređivati s njim. Bilo je novih pop-zvijezda po kojima se pamte osamdesete, od Madonne do Georgea Michaela i Michaela Jacksona, ali Prince je bio posebna kategorija; autor, pjevač, gitarist i scenski izvođač kojeg se ne treba uspoređivati s njima, nego s onima čiji je put nastavio, a to su James Brown, George Clinton, Sly Stone, Jimi Hendrix i drugi s kojima je Prince dijelio sličan nezaustavljiv talent.
Albumi
Nije tajna zašto je Paul Weller, vođa nekadašnjih The Jam i poslije Style Council, omiljen izvođač posljednjih nekoliko britpop generacija glazbenika. Weller, kojemu su na albumima i koncertima često gostovali članovi postava Ocean Colour Scene, Stereophonics, Oasis i drugi, bio je neslužbeni “kum” britpopa. Nekadašnji “čuvar pečata” i nastavljač tradicije britanskih mod-perjanica The Who i The Kinks u doba novoga vala tijekom rada s The Jam, karika je koja je povezivala britanske rock-glazbenike šezdesetih i devedesetih.
Kako vidimo na novom Wellerovu albumu “On Sunset”, u dvijetisućitim godinama nestao je i britpop, a ostao upravo on. Weller je već s kasnijom postavom Style Council i samostalnom karijerom znao opasno prijeći granicu koju nekada ne bi očekivali od novovalnog autora sasvim očito sklonog sviračkoj energiji, Peteu Townshendu i The Who. No, nekadašnji zvuk Style Councila, u nešto drukčijem obliku vratio se i na jubilarnom, 15. samostalnom albumu “On Sunset”, a čak je i objavljen za Polydor, s kojim je posljednji put radio baš u vrijeme Style Council. Kao posveta prvom prolasku bulevarom Sunset u Los Angelesu 1977., oslonjen na soul i rhythm and blues stilizacije, arhaični zvuk koji koristi kombinacije hammond klavijatura i duhačke sekcije, akustičnih gitara i wah wah premaza, ili violine i flaute, Weller u 13 pjesama i dvije instrumentalne i orkestralne verzije pokazuje zašto je uz Elvisa Costella i Davida Byrnea do danas ostao najzanimljiviji autor iz sedamdesetih godina. Ima na “On Sunset” i posveta Beatlesima u pjesmama poput “Equanimity” i “Walkin’”, atmosferičnih dionica poput uvodne “Mirror Ball” ili “Earth Beat”, akustičnih vinjeta ili sporogorećeg cosmic-jazza “4th Dimension” koji kao da je sišao s albuma Chui ili Kozmodruma. Sve skupa kao osobna posveta autora koji je izdržao dulje i bolje od većine suvremenika, onih koje je slijedio i onih koji su slijedili njega.
Paul Weller - On Sunset (Polydor/Universal Croatia)
Koncerti
U srijedu 28. listopada u Močvari nastupa podravski celtic-punk bend Ogenj. Drugi album Ognja “Si kak jen” stigao je u trgovine taman u doba korone, pokazujući koliko se njihovih sastojaka, energije, etničkih motiva i vrhunskih pjesama, od žestokih budnica do baladnog bacanja srca i emocija pod noge, poput najboljeg Shanea McGowana, uklapa u svjetski trend etno-punka koji narodnu tradiciju promatra iz moderne perspektive.
Ogenj su među ponajboljim domaćim rock-bendovima s katapultirajućom sviračkom energijom, ali i odličnim pjesmama. Da smo imalo sretniji i glazbeno ambiciozniji, Ogenj bi odavno dijelio zvjezdanu površinu hrvatske scene kakvu po svijetu zaokupljaju Dropkick Murphys, The Pogues ili The Mighty Mighty Bosstones. Ogenj su trenutno najbolji lijek protiv korone, depresije i mentalnog išijasa, svjetski proizvod domaćeg podrijetla. Epidemiološke mjere stišću, no, Ogenj se ne daje, jer, kako kaž: “Moremo mi to. Budimo odgovorni i podržimo ljude koji se trude i rade, a ni naša odgovornost prema vama neće biti zanemarena. Dođite na još jedan raspašoj uz divlji, sirovi Ogenj.” Ogenj su sličan primjer vrhunske, emocionalne i razoružavajuće glazbe koja u sebi povezuje nekoliko arhetipskih modela, od The Poguesa, Dropkicka, The Gaslight Anthem, Hladnog piva, The Clash, Gustafa ili Vještica.
Drugim albumom “Si kak jen” s 14 pjesama, Ogenj polaze od ranije post-punk etike i pokazuju da je njihova svirka podjednako lokalna i internacionalna, razumljiva poklonicima irskog folka, američkog countryja ili međimurske pentatonike na steroidima. Lokalni domaći začini samo upozoravaju koliko domaća etnička baština u pravim rukama može biti jednako “rock do srži” kao i ona svjetska usporedivih američkih heroja.
Artist Formerly Known as Prince - Rogers Nelson - jedan od najvećih, preko tisuću pjesama - sam je skalado, pisao, producirao, uz to je veliku većinu instrumenata sam i odsvirao - neizmjeran talent - kompletan umjetnik. Diamonds and Pearls!