Nova je baletna predstava splitskog HNK jednostavno – bajkovita, kako i priliči naslovu poput "Trnoružice".
Poštujući klasični predložak koji je na glazbu Čajkovskog u Sankt Peterburgu 1890. postavio Marius Petipa, ovaj novi veliki podvig splitskog Baleta koreografirala je i režirala Elena Pankova, poznata i još uvijek aktivna balerina.
Premijeru je obilježila i baletna ravnateljica Almira Osmanović u karakternoj ulozi zle vile Carabosse, one koju je kraljevski protokol "zaboravio" pozvati na proslavu rođenja princeze Aurore prizvavši tako kletvu.
Teške Aurorine figure
Silno uvjerljivoj i atraktivnoj vještici predivno je parirala visoka, dugoruka, dugonoga i krupnooka Julija Ponomareva kao prelijepa Vila Jorgovana.
Među ostalim bićima iz vilinskog svijeta naročito je ljupka bila Monica Dinoni kao Vila Bezbrižnosti.
A kad smo već kod ljupkosti, nadajmo se da će maloj Splićanki Korini Mladin izlazak na pozornicu u ulozi djevojčice Aurore biti poticaj da jednog dana zasja i kao velika splitska baletna princeza.
Premijerna Aurora bila je Irina Čaban u čijem su povremenom treperenju mišića i laici mogli naslutiti koliko su teške pozicije i figure kojima obiluje koreografija Trnoružice.
Naravno, u baletu se uvijek može letjeti više, a pokreti ansambla mogu biti usklađeniji, i u tom naporu i htijenju prolazi život svakog plesača.
Među splitskim baletnim prinovama na premijeri se zato osobito istaknuo Kazahstanac Jasaui Mergalijev kao Plava Ptica. Lakoća, mekoća i visina njegovih skokova priskrbila mu je i najveće ovacije.
Neuvježban orkestar
Ohrabrenje pak zaslužuje Hazuki Tomita. Zbog njenog su nastupa čak iz Japana stigli roditelji i baka, pa je utoliko veća nakon predstava bila njena neutješnost zbog nesretnog i jedva primjetnog posrtanja u ulozi princeze Florine. No, unatoč tome, ona je bila jedna od najgracioznijih pojava čitave predstave i sigurno će, kad dođe na red, biti i predivna Aurora.
Predstava je dramaturški suvislo skraćena na dva sata koja prolete poput lijepog sna, zahvaljujući i kostimima Ike Škomrlj i Dijane Kosec Bourek, svjetlu Miljenka Bengeza i krajnje jednostavnoj, a maksimalno učinkovitoj scenografiji Vesne Režić.
Još kad bi dirigent Hari Zlodre izvukao barem malo bajkovitosti iz orkestra zamjetno nedovoljno uvježbanog i uživljenog u lijepu i tešku partituru! Možda na nekoj od budućih predstava.
Toliko stranaca nastupa, pleše, pjeva, dirigira i režira u našim kazalištima da se pitam, zašto mi uopće imamo baletne i ine škole? Zar naši zbilja nisu dorasli tim ulogama? A ako nisu, tko je za tro kriv? Tko su imm profesori i učitelji? Pa zar je ova mala Japanka što je posrnula na pozornici toliko bolja od naših balerina da je morala dolaziti čak iz Japana? I tko plaća te silne dodatne honorare ?