Punih je 25 godina prošlo otkako smo prvi put gledali film “Billy Elliot”. Ostvarenje koje je mnogima promijenilo pogled na klasični balet, ali i muške plesače, režirao je, prema scenariju Leeja Halla, Stephen Daldry. Jedna od najupečatljivijih scena u filmu koji donosi i snažnu političko-ekonomsku priču o velikom rudarskom štrajku koji se u Britaniji događao 1984., u godini u koju je smještena radnja, samo je finale priče. Otac i brat glavnog junaka, kojega je odglumio devetogodišnji Jamie Bell, dolaze na izvedbu baleta u kojem je odrasli Billy glavna zvijezda. Riječ je o “Labuđem jezeru”, ali on u predstavi ne pleše ulogu Princa, već glavnu ulogu – ulogu Labuda.
Za tu je scenu iskorišten tada aktualni baletni hit – “Labuđe jezero” za čiju je koreografiju zaslužan Matthew Bourne, a ispričana je posve drukčija priča i u njemu umjesto eteričnih balerina plešu muškarci. Nazivan je radikaliziranim “Labuđim jezerom”, a od njegove premijere prošlo je punih trideset godina. Dovoljno da Matthew Bourne koreografira novu verziju, s novom generacijom plesača. Ponovno je stvorio veliki hit koji upravo krstari Britanijom na velikoj turneji za koju su ulaznice bile rasprodane dok je balet bio tek u najavi. Trideset godina nakon što je svojom adaptacijom baletnog klasika zapanjio svijet, Bourne je okupio nove plesače, a mediji u Britaniji doslovno su pratili svaki korak priprema za novu predstavu, objavljivali sjećanja plesača iz prve verzije, ali i dojmove novih zvijezda. Zabilježeno je tako da se 2024. balet uvježbavao u jednom od velikih studija BBC-ja, što daje naslutiti da će i ova muška baletna verzija “Labuđeg jezera” biti snimljena. U obilju dojmova upečatljive su riječi Leza Brotherstona, Bourneova dugogodišnjeg suradnika, koji je otkrio da su se neki od novih plesača rasplakali kada su prvi put odjenuli svoj kostime – pernate labuđe noge – svjesni da su dio nove verzije baleta koji je prije trideset godina pokazao da se i kroz bajke koje je skladao Čajkovski može ispričati moćna priča o našem vremenu.
Naime u Bourneovoj verziji priča se i dalje događa na kraljevskom dvoru, Princa ‘ gazi’ njegova posesivna i opsesivna majka (ima tu mnogo Edipova kompleksa), a naslućuje se tragedija kada se Princ zaljubi u jednog od muških labudova. Priču se stoga moglo ‘čitati’ i kroz prizmu problema koje su (tada više nego sada) imali gej muškarci, ali s baletne strane mnogima je bilo šokantno vidjeti dvojicu muškarca u erotiziranom i strastvenom pas de deux (ples u dvoje u baletnoj terminologiji), što je dovodilo i do toga da su pojedini gledatelji izlazili s izvedbi.
– Ne onoliko mnogo kao što sam strahovao, priznao je nakon premijere prije trideset godina sam koreograf, dodajući kako su neki i dalje bili uvjereni da gledaju rusku bajku pa je činjenica da je taj drugi muškarac bio i labud donekle, kako je rekao, “otupilo oštricu”. To Bourneovo prvo “Labuđe jezero” imali smo prilike gledati i mi u Hrvatskoj, na nesreću ne uživo, već kao BBC-jevu snimku, koju je u jednoj od svojih popularnih emisija “Opera Box” pustio Dražen Siriščević. Sam Bourne ističe kako mu je poticaj da radi mušku verziju slavnog baleta bio posve jednostavan. Govori da je toliko puta gledao “Labuđe jezero” da je samog sebe hvatao u sanjarenju što bi se još moglo napraviti s tom divnom glazbom, zanimljivom pričom i koreografijom koja se nalazi u memoriji (i srcima) svih ljubitelja baleta. Tako je rođena ideja da labudice promijene spol, a koreograf kaže da su rad na baletu pratile razne nedoumice.
Štoviše, ljudi su očekivali svojevrsnu travestiju, muškarce u bijelim baletnim suknjicama, a on je pokazao da baletani mogu plesati istu tu čarobnu koreografiju i nježno i snažno. U konačnici je stvorio bezvremenski hit, koji ne samo da živi trideset godina (tijekom vremena uloge su preuzimali novi plesači, a ovo je prva obnovljena verzija baleta) već je to i balet koji je osvojio sve moguće nagrade, njih više od trideset, među kojima su i tri Tonyja, te je ujedno i najdugovječniji cjelovečernji plesni klasik na West Endu i na Broadwayu.
Balet danas nosi posve drukčiju poruku, a Bourne (koji sada ima 64 godine) inzistira da ova priča danas govori i o rastućem nasilju nad ženama te navodi da on svojom koreografijom pokazuje da snažni i moćni muškarci mogu biti itekako nježni. Prva verzija baleta postala je hit doslovno preko noći, kritike pune panegirika i usmena predaja učinile su da se pred kazalištem doslovno stvaraju redovi (kao kod nas za “Orašara) ljudi koji su strpljivo čekali kako bi kupili ulaznice, jer te 1995. nije bilo online prodaje. Ipak Bourne i danas pamti kritike koje mu nisu bile sklone, počevši od one koju je u Financial Timesu (da, i oni imaju rubriku kulture) napisao Clement Crisp (kritičar koji i danas mrzi Bourneov rad) rekavši da su mu dosadili oni koji baletna remek-djela okreću naopačke i “tresu kako bi vidjeli što će im ispasti iz džepova”, te da ne može shvatiti ozbiljno rad čovjeka koji uspijeva zahvaljujući svom “nepogrešivom osjećaju za ono što javnosti želi”.
I prva i nova verzija baleta ponajprije ovise o ulozi Labuda/Stranca u kojega se princ zaljubi, a prvi je tu ulogu plesao Adam Cooper, tada prvak Kraljevskog baleta. On je odmah prihvatio ulogu (njega vidimo u sceni iz “Billyja Elliota”), ali je Bourne za njegovo sudjelovanje najprije morao dobiti dozvolu Anthonyja Dowella, tadašnjeg umjetničkog ravnatelja Kraljevskog baleta. Dowell je bio prilično zbunjen i imao je samo jedno pitanje: “Postoji li još Princ?”, a na Bourneov odgovor da postoji uspio je reći tek: “O, Bože!” Na sreću, pustio je Coopera da sudjeluje u predstavi dok je na odmoru, a ta je baletna zvijezda bila ključna za uspjeh baleta. Sam Cooper svjedočio je kako su ga neki u Kraljevskom baletu smatrali “Judom”, plesačem koji radi nešto potpuno antibaletno, te kakvo je golemo olakšanje osjetio kada ljudi nisu otišli s premijere, već su je nagradili ovacijama. Bourne je za prvu verziju baleta imao samo jednu postavu plesača (danas postoje dvije), a Cooper je objasnio kako je koreografija nadasve zahtjevna: “Uloga glavnog labuda traži ogromnu izdržljivost, riječ je o ulozi koja je apsolutni ubojica tijela, jer plesač mora koristiti svaki dio svog tijela, cijelo vrijeme.” Cooper je vrlo brzo bio toliko izmoren da je slomio stopalo i vratio se toj ulozi nakon dugotrajnog oporavka. U novoj verziji tu ulogu u alternaciji plešu Harrison Dowzell, Jackson Fisch i Rory Macleod. I ispisuju novo poglavlje sada već legandarnog ‘muškog’ “Labuđeg jezera”.
Što bi na ovo rekao Petar Iljič ? Vjerojatno bi mu bilo drago....