"Bijela buka" Noaha Baumbacha, koja je premijeru doživjela na posljednjoj Mostri, iznimno je hektičan, zapetljan, težak, zbrčkan te izrazito teško gledljiv film. Autor “Priče o braku”, jedne od najboljih brakorazvodnih drama, a zasigurno najkvalitetnijeg Baumbachova filma, i u “Bijeloj buci” surađuje s Adamom Driverom, kojemu je pripala uloga Jacka, sredovječnog profesora koji predaje o nacizmu. On živi sa suprugom Babette i četvero njihove djece iz prijašnjih brakova. Atmosfera u tom domu u najmanju je ruku čudna. Sve uvijek izgleda mračno, zagušljivo, tjeskobno i napeto, a takvom ugođaju svakako pridonose i odnosi među članovima. Strah od smrti koji paralizira Jacka i Babette te razgovori koji se tiču toga, kao i Jackove noćne more u kojima mu se muti granica između sna i jave, stvaraju uznemirujuće i blago sablasno ozračje koje ne popušta ni u jednom trenutku filma.
U srži ove fuzije hororca, psihološkog trilera i filma katastrofe nalazi se tema zdravstvene katastrofe koja je uzrokovana zagađenim zrakom. Taj nemili događaj sa sobom donosi i motive poput kolektivne histerije, informacija i dezinformacija kojima se bombardiraju ljudi, lijekova koji obećavaju čudesno ozdravljenje (ali za koju cijenu?)...
Sve to neodoljivo podsjeća na možebitno prikazivanje pandemije koronavirusa, a u filmu je paralela s “našom” pandemijom povučena pomoću velike nesreće. Naime, zbog sudara vlaka koji je prenosio otrovne kemikalije i cisterne dolazi do kataklizme tijekom koje Jack i njegova obitelj, kao i ostatak grada, bivaju prisiljeni na evakuaciju. Sama epizoda evakuacije popraćena panikom i izgubljenošću ove neobične obitelji, u nekom trenutku kao da nagovještava da će slijediti žanrovsko koketiranje s crnom komedijom i satirom, što bi došlo kao još jedan element ovog Baumbachova bućkuriša. Iako je upravo taj dio najbolji trenutak filma, dodavanje dodatnih i novih detalja ne djeluje povoljno na ukupnost uratka s obzirom na to da se tijekom gledanja samo povećava svojevrsna anksioznost, začuđenost i želja da se sve što prije završi. A teško da hoće jer borba s koncentracijom i tjeranje na gledanje traju više od dva sata. Film je ovo koji nije samo nekoherentan u svom izričaju jer, naime, prvi i drugi dio djeluju kao dvije potpuno odvojene i neovisne priče. “Bijela buka” je izrazito, pa čak i iznenađujuće zamoran film. Čudno, ekscentrično i s previše elemenata u jednadžbi, “Bijela buka” ipak (što samo dodatno izluđuje gledateljstvo jer osjećaji prema filmu variraju od mržnje do ljubavi jako brzo i jako često) ima neke odlične, pa čak i spektakularne osobitosti. U prvom redu to su svakako specijalni efekti. Tko bi rekao da će autoru “Priče o braku” upravo to biti najveći i gotovo pa i jedini adut njegova posljednjeg filma.
