Prije nekoliko godina zahvaljujući reminiscencijama tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović medijskim prostorom provukla se priča o tome koliko se vrsta jogurta moglo pronaći u Hrvatskoj osamdesetih godina. Naravno da je bilo dovoljno jogurta, a zahvaljujući projektima poput NEP-a Dejana Kršića, lanjskoj izložbi i nedavno objavljenom vinilu “Pop Not Pop (Songs For New Europe 1985-1989)”, možemo se prisjetiti da je bilo i vraški zanimljive nove glazbe.
Ne samo mainstreama, koji je sredinom osamdesetih u Jugoslaviji postao posebna (loša) priča, nego i alternative. Do te mjere alternativne da ju je i tada čulo vrlo malo ljudi, ponajprije sudionika u njenom stvaranju i njihovih prijatelja. U slučaju kolektiva NEP, radi se o temeljito izvedenom multimedijskom pothvatu započetom lani izložbom “NEP / NOVA EVROPA: Kunst ist Zeitlos – Europa endlos” na Izložbi hrvatskog dizajna 19/20.
Objavljena je i atraktivna mapa grafičkih radova u ograničenoj nakladi, koju je Kršić s osobnim posvetama poslao na 200 adresa. Kao sastavni dio projekta pojavio se i vinil “Pop Not Pop (Songs For New Europe 1985-1989)” (Fox & Friends), koji u omotnici na otvaranje “vrišti” i efektnim grafičkim dizajnom i glazbom koju unutra možete pronaći na LP-ju. Još je to jedan projekt Željka Luketića, autora predgovora na ovitku, i Lerija Ahela, koji su se otkrivanjem netipičnih dijelova povijesti domaće pop-kulture bavili na izdanjima “Socijalistički disco – Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977. – 1987.”, “Gosti iz galaksije” s glazbom Tomislava Simovića iz filma Dušana Vukotića i “Electronic Jugoton”.
Vratimo li se na priču o jogurtima i novoj glazbi, bilo bi lijepo kad bismo mogli reći da su ovakvi trendovi u kulturi odlučivali o smjeru kojim će uskoro optimistično krenuti nova Europa. No radilo se o intelektualnom konceptu koji je bio stran i većini tadašnje intelektualne elite, a kamoli ne glavnim populističkim figurama u društvu, pa i današnji EU djeluje poput zaboravne, ostarjele bake kojoj su strane ovakve projekcije mogućeg novog društva u kojem bi se novonastale kockice mogle razmjestiti na temeljima funkcionalnog nauka primijenjenog dizajna Bauhausa.
Iako se čitav vinilni projekt predstavlja i podatkom da je 2017. objavljen singl "Decadance" - u remiksu Nijemca Benedikta Schmidta, koji ga je doveo na svjetske plesne podije - ili da se ploča posredstvom nizozemskog distributera Clone Records može kupiti po cijelom svijetu, nas ovdje možda ipak može ponajviše zanimati kako danas zvuči skrivena, značenjima bogata elektronska glazba nastajala među ljudima s kojima smo se družili i koje smo poznavali kao kulturtregere tadašnje scene.
Popularizacija elektroničke glazbe u pop-kulturi početkom osamdesetih, s pojavom Laibacha i Borghesije, bila je ovdašnji odgovor na projekte poput Deutsch Amerikanische Freundschaft, a programi u klubovima poput Lapidarija svjedočili su istovremenosti programa domaćih DJ-a i onih u svijetu. Jedan od njih bio je i Dejan Kršić – vodio je “Nove plesne večeri” s Mladenom Vukmirom u Lapu – povjesničar umjetnosti, kasnije utemeljitelj Arkzina i cijenjeni grafički dizajner, tada novinar i kritičar Poleta, rabijatnog omladinskog lista čije su “Teze Poletovih kritičara” inovativno “razlohale” tadašnji medijski prostor.
No Kršić je bio i europocentrično usmjereni kritičar, ali i praktičar, kad je sa suradnicima iz kolektiva NEP snimio materijale sada dostupne na vinilu “Pop Not Pop – Songs For New Europe 1985-1989”. Radilo se o projektu distribuiranom na kasetama među prijateljima, koji svjedoči o raznovrsnosti ponude glazbe i kritičke misli osamdesetih, aktualne i danas u vrijeme Europe razjedinjene brojnim podjelama. Uskoro bi se trebao pojaviti i dodatni CD s tadašnjim kućnim snimkama još eksperimentalnijeg usmjerenja.
Druženja i razmjenjivanje ideja nakon noćnih tuluma i večeri u LAP-u, ili okupljanja oko Zvečke i Kavkaza, bili su tada podosta kreativniji nego donedavna okupljanja oko zagrebačkog HNK. Svjedoči tome i popis suradnika na albumu, koji na vokalima uključuju Anju Rupel iz Videosexa i Nataliju.
Osim s njima, NEP je surađivao s Janezom Križajem i Iztokom Turkom iz Videosexa, koji su kao aranžeri i producenti snimili veći dio materijala u proljeće 1985. u Ljubljani, a dvije snimke nastale su 1989. s Davorom Dagom Devčićem i Robertom Logožarom. Sva ona davna pionirska imena kao što su Sansui, Roland ili Atari, koja se pojavljuju na popisu korištenih elektroničkih pomagala, dočaravaju vrijeme i način na koji je ova glazba nastajala. Kao mješavina elektronike i ambijentalne glazbe, hipnotičkim vokalnim mantrama otkriva da je veliki utjecaj ostavio i briljantan album Idola “Odbrana i poslednji dani” iz 1982. S druge strane, posljednje pjesme “Radical Chic” i “Proljetna pjesma” popističnim minimalizmom i ženskim vokalima naznačuju utjecaj ranih Velvet Underground s Nico, prizvukom hinjene nevinosti ispod koje kuljaju bura i promjene koje će uskoro zahvatiti Europu. “Transcedance” je pak prerada “Trans Europe Express” Kraftwerka, koji su ostavili golem utjecaj na mnoge kasnije projekte, pa i ovaj NEP mladog Dejana Kršića.
Sve skupa djeluje klaustrofobično, taman kako dolikuje vremenima hladnog rata, ali i “hladnog rata” na glazbenoj sceni, jer većina ovih snimaka svojom radikalnom promišljenošću i konceptom djeluje poput alternative čak i tadašnjoj alternativnoj sceni.
Najave
31. muzički biennale Zagreb, koji ove godine slavi 60. rođendan, uvodi nas u svoj svijet suvremene glazbe, kreativniji i maštovitiji svijet u odnosu na svakodnevicu koju živimo zadnjih godinu dana. Da je riječ o posebnom svijetu, u kojem posjetitelje očekuju razna iznenađenja, jasno pokazuje već pretfestivalski program, započet u petak 9. travnja. Ovogodišnjim MBZ-om nadoknadit će se prethodna godina, putovat će se, razdvajati zvuk i slika te povezivati, proživjeti koncerte i zanimljive instalacije, svjedočiti obljetnicama, praizvedbama domaćih i stranih skladatelja. Ključni festival suvremene glazbe ovaj se put održava od travnja do rujna, u četiri programska bloka pod nazivom Furioso!, Shifting, Le sacre de l´été i Celebration!
Ako se želite skloniti od gradske vreve i svakodnevice, sve to pogodno je uz zanimljiv i pandemijski siguran predbijenalski program. Uđite u prostore Muzičkog beinnala Zagreb i festivalsko doživljajno polje pretvorite u vlastito: instalacije Bojana Gagića i Vitra Drinkovića poigrat će se vašom percepcijom te stvoriti u vama neki novi doživljaj vaše neposredne okoline. Posebno je zadovoljstvo predstaviti i nekoliko projekata koji uključuju studente Muzičke akademije u različitim kontekstima i ulogama – od pop-up jazz-koncerata u izlogu, preko online radionica KNAPANJA do glazbeno-plesne akcije na otvorenome. Osnivača zagrebačkog Biennala Milka Kelemena, uvijek znatiželjnog u otkrivanju svijeta, moći ćete pobliže upoznati u sklopu izložbe “Kelemenov pozdrav svijetu” Zavičajnog muzeja Slatina, koja će biti postavljena u zagrebačkom Etnografskom muzeju.
Više o festivalskom programu može se saznati na stranici www.mbz.hr U 2021. godini 31. muzički biennale Zagreb poklanja publici sve programe, a besplatne ulaznice mogu se rezervirati od 5. travnja 2021. na adresi mbz@hds.hr. Broj ulaznica/rezervacija ograničen je brojem sjedala u svakoj dvorani (ovisno o protupandemijskim mjerama).
Albumi
Uza sav trud grupa Kings of Leon, bez obzira na to što su u jednom trenutku bili najveći novi bend svoje generacije, do danas mi ostavlja prilično polovičan dojam, najbolje objašnjiv riječju – dosadno. Što je najbolje, gledao sam ih uživo nekoliko puta, i to na nekima od najtraženijih koncerata zadnjeg desetljeća.
Prvo na rasprodanom meganastupu u londonskom Hyde parku 2010., gdje su pred 60-ak tisuća sjajno raspoloženih ljudi u publici ostavili mlak dojam nevoljkosti komunikacije s fanovima. Krajem iste godine održali su koncert u bečkoj dvorani Stadthalle, rasprodanom za 15 minuta, da bi s pozornice u krcatoj dvorani otišli nakon samo 75 minuta nastupa. Na kraju je najbolji dojam ostavio njihov nastup na zagrebačkom INmusic festivalu 2017. Iako su se i tamo pokazali nekomunikativnima, odličnoj svirci, možda pogonjenoj i euforičnim reakcijama publike, nije se imalo što prigovoriti. No sličan problem pojavljuje se i na njihovim albumima, a novi “When You See Yourself” dobar je, tj. loš primjer za to. Naizgled uredna, radiofonična svirka, koja vas ni ne provocira ni ne nervira, pokazuje se sama sebi svrhom u nedostatku boljih – pjesama. Nema tu više one energije s početnih albuma ili hitova koji su ih nakratko doveli do pozicije “vrućeg” novog benda. Sigurno zavaljeni u nezahtjevnu, metronomski preciznu i ispraznu svirku sa svim elementima dosadnog bjelačkog stadionskog rocka, Kings of Leon odrađuju posao u nečemu što im nikada nije trebalo postati samo posao. Tu i tamo pojavi se neka iskra u boljim pjesmama poput “Echoing”, vokali Caleba Followilla i dalje su zaštitni znak bez kojega bi se utopili u masi sličnih bendova koji na temeljima rocka osamdesetih pokušavaju stvarati tridesetak godina kasnije. No teško se oteti dojmu da smo sve ovo već čuli nebrojeno puta, pri čemu je zvuk dviju gitara i ritam sekcije sinonim za rock-pravovjernost, iako se ispod takve oblatne ne krije ništa zanimljivo ili privlačno. Serija od 11 prosječnih pjesama na kraju se urušava zbog nedostatka inspiracije i ponavljanja davnih formula, ali bez ikakva smislenijeg sadržaja.
