Jedan od najaktivnijih veterana, Neil Young, nedvojbeno je prvak po količini diskografskih reizdanja koju je uspio isporučiti početkom 2021. Premda je i inače poznat po svakogodišnjem objavljivanju novih albuma, Youngova taktika objavljivanja zanimljivih arhivskih reizdanja na CD i vinilnom formatu dobila je ovih dana još veće ubrzanje.
Osim sjajnog retrospektivnog deseterostrukog CD box seta “Archives Vol. 2”, na koji se čekalo dugih jedanaest godina poslije prvog dijela, Neil Young ovih je tjedana povodom pedesete godišnjice izvornih izdanja objavio proširene verzije legendarnog solo albuma “After the Gold Rush” iz 1970. i albuma “Déjà Vu” s Crosby, Stills, Nash & Young iz iste godine, te prvi put dva povijesna koncertna albuma i filma između čijih je snimanja proteklo dvadesetak godina.
Radi se o naslovima “Way Down in the Rust Bucket” i “Young Shakespeare” (Warner/Dancing Bear), izvorno snimljenima 1990. i 1971. godine u ključnim etapama Youngova rada. “Young Shakespeare” donosi Youngov akustični nastup u teatru Shakespeare u američkom Stratfordu snimljen početkom 1971., na solističkoj turneji nakon prijelomnog albuma “After The Gold Rush” objavljenom dva mjeseca ranije, koji ga je, skupa s uspjehom albuma “Déjà Vu”, katapultirao među najpoznatije rock-zvijezde. Oboružan samo akustičnom gitarom, usnom harmonikom i klavirom, Young osvaja recitalom kakvi su zamalo bili predložak za kasnije unplugged serijale. Briljantan akustičan nastup svježeg mladog kantautora u naponu snage već je tada, nakon samo trogodišnje karijere, nudio klasike koji su se do danas zadržali u Youngovu repertoaru (“Down by the River, “Sugar Mountain”, “Cowgirl in the Sand”, protestna “Ohio” iz repertoara CSN&Y).
Usprkos golemoj popularnosti, Young je već tada davao do znanja da ga ne zanima instantna slava pa je, umjesto keširanja nekom glomaznom turnejom, odabrao solističke nastupe po manjim dvoranama. Još zanimljivije, među 12 pjesama koncert sadrži samo dvije s tada aktualnog “After The Gold Rush” te “Helpless” s “Déjà Vu”, ali i četiri premijere pjesama s budućeg albuma “Harvest” objavljenog gotovo dvije godine kasnije (“Heart of Gold”, “The Needle and the Damage Done”, “A Man Needs a Maid” i “Old Man”). Koncert u teatru Shakespeare snimljen je i kamerama i predstavlja najstariji film o Youngu na 16 mm, iste godine prikazan je na njemačkoj televiziji, ali je od onda ostao u arhivu, a DVD izdanje može se kupiti ili na Youngovu službenom web-siteu ili u box set verziji “Young Shakespeare”, skupa s vinilima i CD-ovima.
S druge strane, “Way Down in the Rust Bucket” gromoglasna je oda drugom, distorziranom dijelu rada Neila Younga i nastavak njegove trajne odiseje s pratećim sastavom Crazy Horse. Snimljen je 13. studenog 1990. u klubu The Catalyst u kalifornijskom Santa Cruzu, za vrijeme proba za predstojeću turneju. Posebnost je da je nastup održan u tri dijela i prikazuje Younga i Crazy Horse u opuštenijem izdanju te donosi dio pjesama s tek objavljenog albuma “Ragged Glory”, rjeđe izvođene stare favorite “Bite the Bullet”, “Danger Bird”, “Don’t Cry No Tears” i prave raritete “Surfer Joe and Moe the Sleaze” i “T-Bone”, ukupno 19 pjesama u skoro dva i pol sata svirke.
Na američkoj turneji koja je uskoro započela i 1991. koincidirala s početkom Zaljevskog rata, Young je snimio epohalni koncertni album “Weld” na kojem su se apokaliptični zvuci sirena i helikoptera miješali s distorzijom gitara. “Way Down in the Rust Bucket” zagrijavanje je za taj pothvat i donosi sasvim drugačiju priču jer je lišen političke i sociološke oštrice buduće turneje po velikim sportskim arenama.
Umjesto toga, pred publikom sastavljenom od prijatelja i kvartovskih fanova prilika je za razmahivanje telepatske veze Younga i Crazy Horsea koji na maloj pozornici stoje na metar udaljeni jedni od drugih. I ovaj dvostruki album (ili četverostruki vinil) moguće je pogledati na DVD snimci, ali se DVD verzija može pronaći samo u box setu skupa s vinilima i CD-ima. Početkom devedesetih, nakon albuma “Freedom” i “Ragged Glory”, Neil Young ušao je u inspirativno novo razdoblje rada i pronašao priključak s novim generacijama rock-glazbenika. Predgrupe na turneji “Weld” bili su mu heroji nove alternativne scene Sonic Youth i Social Distortion, a nekoliko godina kasnije snimio je i album “Mirror Ball” s Pearl Jamom koji su ga i pratili na nekoliko koncerata. “Way Down in the Rust Bucket” kao i “Weld” zapravo su bili nastavak onoga što je Young s Crazy Horse radio krajem sedamdesetih na legendarnim albumima “Rust Never Sleeps” i popratnom koncertnom albumu “Live Rust”, produžetak slične priče desetak godina kasnije, ali s jednakom kreativnom oštricom i energetskim nabojem. Promatrani zajedno, “Young Shakespeare” i “Way Down in the Rust Bucket” gotovo plastično prikazuju Youngovu enormnu moć kao solističkog kantautora i vođe benda poznatog po buci i distorziji. Podatak da je između te dvije snimke prošlo dvadesetak godina samo potvrđuje Youngovu nezaustavljivost koju demonstrira i danas.
Najave
Organizacija Porina uskoro će objaviti odluku kada će se i gdje održati ovogodišnja dodjela hrvatske glazbene nagrade. No, s obzirom na to da već punih godinu dana epidemiološka situacija određuje puno toga, organizatori Porina također su se morali prilagoditi nastaloj situaciji. No neke se stvari ne mijenjaju unatoč pandemiji, između ostaloga ne mijenja se suradnja s autorom statue Porina, umjetnikom i glazbenikom Ivicom Propadalom. U
pravo je u dizajnu ovogodišnje statue Porina Propadalo došao na zanimljivu ideju koja će ovogodišnje izdanje Porina učiniti posebnim. „Pandemija, koja još uvijek traje, nažalost sustavno ostavlja trag na naše živote. Ovog razdoblja ćemo se jako dugo sjećati, pogotovo mi glazbenici, a i umjetnici općenito. Glazba i umjetnost postoje, naravno, zbog publike i kontakta s njom, a danas je između nas velika distanca“, komentirao je Propadalo te dodao: „U promišljanju kako bi trebao izgledati Porin u 2021. godini cijelo vrijeme nosio sam se s mišlju da mora imati nekakvo posebno obilježje, koje će nas podsjećati na dane glazbene šutnje.“ I tako je nastao najneobičniji Porin do sada, statua s maskom. „Naravno, maska je taj štit kroz koji se ne može pjevati i koja u ovom našem slučaju simbolizira šutnju. Moram priznati da sam se u početku bojao da ona implicirana na kristalnoj statueti ne ispadne prebanalna. Međutim, Porin s platinastom maskom djeluje jako elegantno i nosi prepoznatljivu poruku, što nam je i bila namjera.“ Poruka koju nosi ovogodišnji Porin svima je prepoznatljiva. „Zahvalan sam Upravnom odboru na razumijevanju da se ova ideja provede u djelo. Nadam se da ćemo iduće godine statui Porina skinuti masku i prekinuti glazbenu šutnju“, rekao je Propadalo.
Albumi
Prvi album splitskih Šetača “Galaksija” proizvod je punokrvnog rock-benda koji nema ama baš nikakve veze s estradom, popom i ostalim oblicima prevladavajuće splitske scene. Radi se o ozbiljnom debiju i oštroj ploči čiji korijeni sežu u post-punk vrijeme osamdesetih, pa se među 11 pjesama mogu osjetiti utjecaji od Partibrejkersa do EKV, pa i Pips Chips & Videoclips u baladi “Između nas”. No neka vas to ne zavara, jer Šetači imaju jasnu vlastitu vizuru i zvuk, a tematska zaokruženost pjesama pokazuje autora Božu Gabrića kao samostalnog “šetača” koji u tekstovima pjesama secira svakodnevicu, razočaranja, potrošački mentalitet i prazninu koja vlada u suvremenom svijetu bez turista. Zapravo, Šetači su poput turista koji zapažaju što se oko njih događa, ali ovi najčešće vide i ono o čega nema i što se skriva u turističkim prospektima. No, možda najbolje, takav svjetonazor pogonjen je energičnim i zanimljivim pjesmama u kojima se iskrzani gitaristički rifovi i udar ritam sekcije nadopunjuju s odlično korištenim trubama i usnom harmonikom, pa i hammond orguljama u baladi “Tu sebe vidiš”, što stvara zanimljivu smjesu koja između brutalnog gitarističkog udara i povremenih art-rock detalja zna podsjetiti na Juru Novoselića iz ranog Filma, čiji zvuk s prvog albuma kao da viri iz sjajne pjesme “Stranac u vlastitoj zemlji”.
Pjevanje na dijalektu još više podcrtava notu dokumentarizma u tekstovima koji bez pardona seciraju mentalitet u kojem živimo i kao da u tekstovima kreće putevima ranog Jure Stublića, sa sličnim opisima stanja u gradu. Bijes i srdžba nisu tu nimalo pozerski, dapače, još od proboja M.O.R.T.-a nismo imali ovako artikuliran rock-bend koji zna što želi, a ima i pjesme koje “reže” i teže prema korijenskom rock-zvuku vječne “garaže”. Pozadinski vokali povremeno podsjete na TBF, čiji Saša Antić gostuje u “Teatru apsurda” kao priznavanje lokalnih specijaliteta koji su i otvorili prostor za ovakve ekskurzije. Možda je splitska scena dugo čekala na ovakav bend i album, ali ga je i dobila.
