Redatelj Boban Skerlić služio se nespecifičnom taktikom koja se zove iskrenost i kojom je, kako sam kaže, literarni predložak pretočio u dramu:
– Trudim se ne lagati nijednog trenutka ljudima s kojima radim i ne stvarati im iluziju da znam kamo sam pošao, nego da sve svoje nesigurnosti, nesporazume i strepnje dijelim s njima. To mi se vraća, ljudi su tijekom rada spremni i sami se otvoriti i pokazati svoje nedoumice. Tada pridržimo jedan drugog i pronađemo ono što je dragocjeno, a to je ona energija ljudi koji različito vide stvari. Da nismo radili zajedno kroz ovakav proces, predstava ne bi ni postojala. Zato je ovo jedinstveni kazališni događaj – zaključuje Skerlić.
U nastajanju predstave redatelj i glumci prikupljali su podatke o reality programima pa je ovaj komad zapravo povlastica da se izbjegne šminkanje stvarnosti i da se uhvati ukoštac s tabloidizacijom i zaglupljivanjem društva, a u svjetlu neoliberalnog kapitalizma koji nas pokušava pretvoriti u robove. To je, kako redatelj kaže, njegova mala borba s gigantskom vjetrenjačom koju ne može pobijediti, što ne znači da se neće boriti.
– Čovjek koji je rob cijelog dana, što zbog posla ili nedostatka posla ili pokušaja da egzistencijalni grč savladava, traži odušak. Ovakva predstava ne daje mu mogućnost da od tih problema pobjegne, naprotiv, s tim problemima ga suočava s porukom da će se svijet promijeniti i biti bolji. Najstrašnije je što je vrlo lako zadovoljiti te eskapističke potrebe i naviknuti ljude na prostote, psovke, gladijatorske borbe, i to ima odličnu prodaju – navodi Skerlić.
