Dani satire zakoračili su sigurnim korakom u peto desetljeće svojega postojanja. Svoju zrelost ovaj je festival kazališta dosegnuo odrastajući odvažno u raskoraku dvaju tisućljeća, reagirajući uvijek i bez zadrške na društveni kontekst, promičući i pomičući granice slobode misli, riječi i teatarskog izričaja satire, ne odričući pri tome slobodi, za koju se zalagao, potrebnu odgovornost.
Fokus interesa obuhvaćao je kako dnevnopolitičku satiru tako i okolnostima probrana univerzalna pitanja u kojima smo prepoznavali humornu stranu zapitanosti o vlastitim sudbinama. Satirično je, ovisno o okolnostima, kroz ova turbulentna vremena trajanja festivala, svojim programom svjedočilo o tome kako se literarne strategije miješaju: satirično je katkad ustupalo prostor komičnom, burlesknom, parodijskom, a onda nas opet vraćalo onome smijehu koji ostavlja gorak okus u ustima.
Ali Dani satire uvijek su osiguravali prostor u kojem je neprijeporna bila namjera postavljati prava, često i neugodna pitanja. Jer znamo da ni satira, kao niti teatar sam, ne može promijeniti svijet, ali može i mora uporno nastojati svojim preciznim ubodima boriti se za bolje društvo razotkrivajući ono što je u njemu loše. Ona indirektnim putem manjkavu stvarnost suprotstavlja idealu. Za njega se zalaže, no njojzi imanentna polemičnost i potrebna kritičnost ipak je tek i na sreću utočište optimizma. A njega nam kronično nedostaje.
Ovogodišnji program festivala odredili su suvremeni pisci i autorski projekti te adaptacije klasika, dakle – suvremena riječ! Oblikovana trenutkom. Određena mjestom. Ali ona koja se ovoga puta i u ovome vremenu utječe satiričnom, a odustaje od komičnog.
Umjetnička težnja za Utopijom nemoćnika u pameti. Ona je naš štit. Štit protiv onih koji se plaše vlastitog odraza u ogledalu povijesti koja se događala onda, a događa se i sada. I nama. Sa štitom ili na štitu – jer satira ide naprijed, a za njom stražari!
