Zagreb Book Festival trebao se održati u svibnju te ugostiti desetke domaćih i stranih autora. Ovogodišnje, šesto izdanje, trebalo se baviti temom tijela i odnosom tijela i duha. A slijedom krizne situacije uzrokovane pandemijom koronavirusa ta je tematika postala aktualnija nego ikada prije. Organizatori su zato odlučili održati festival u formi serije intervjua s umjetnicima i intelektualcima koje vodi Morana Kasapović, a od 7. do 11. lipnja emitiraju se na HRT-u, Radio Yammatu te na portalu Večernjeg lista. Među sugovornicima ZBF-ovaca našao se i poznati hrvatski psihijatar dr. Robert Torre, koji je prošle godine izdao knjigu “Ima li života prije smrti”. S publikom je podijelio i razmišljanja o novom pitanju koje nas muči posljednjih mjeseci: ima li života poslije pandemije?
– Rekao bih da nema, ali to treba argumentirati. Ovo što se dogodilo ne bi bilo u plodu da nije bilo u sjemenu. Čini mi se da je pandemija, kao u kemijskim reakcijama, djelovala kao katalizator za promjene u čovjeku i ljudskoj naravi – rekao je Torre te dodao da nije ni politolog ni virolog, no čini mu se da u ovoj situaciji nije problematičan virus, nego upravo naš unutarnji doživljaj toga.
Unikatna percepcija
Torre smatra da je koronavirus blagi virus s kakvima smo se do sada smo se uspješno nosili. Ono što je u ovoj situaciji bilo unikatno jest ljudska percepcija jednog takvog virusa, nikada prije viđena.
– Ta percepcija i taj strah, jer strah je motivator svega ovoga, proizlazi iz činjenice da, bez obzira na to što se ljudski život produljio za dvadeset godina, ljudi su kao nikad prije nezadovoljni svojim zdravljem pa stalno nešto provjeravaju, preveniraju ili se liječe. Odlučili su da zapravo bolest nije nužna, pa da ni smrt nije nužna i da je možemo beskonačno odgurivati. Izgladnjujućim dijetama, disciplinom, mahnitim vježbanjem – odgađamo smrt. Ti religiozni rituali zdravih životnih stilova tako su opsežni da boje našu svakodnevicu, imaju elemente religioznog kulta i to je crkva u kojoj mi Boga molimo – kazao je Torre, nezadovoljan činjenicom što je medicina postala anticipativna i preventorna, a smisao života postalo sve ono što nam održava i produljuje život.
Kod borbe s koronavirusom, smatra on, došlo je do toga da ljudi pokušavaju kontrolirati kontekst. Više nije dovoljno kontrolirati ono što sami unosimo u sebe, jedemo i pijemo, već kontrola čitavog konteksta – napraviti jednu opću karantenu “od svih protiv svih”. Ta reakcija bila je neobična, uvjeren je Torre.
– Naravno da se ne možemo nositi s vlastitom smrtnošću, nama je uvijek sve premalo i nikad dosta, makar su zadnje decenije života puko recikliranje ispraznosti. Strah živog da ostane živo nije legitiman argument. Ta je cijena postala previsoka, taj pokušaj kontroliranja konteksta. Prije 19 godina srušeni su newyorški Blizanci i to je promijenilo avioprijevoz – učinilo ga je kompliciranim i sporim. Nakon toga nije bilo avioterorizma, ali mjere su ostale iste. Ovdje je dignuta globalna obrana i jednim dijelom će ostati ista. Svijet je zaista stao. Sad smo se malo pokrenuli, ali i to je usporeno. Nema više tog intenziteta života, cike, graje, buke... Ljudi su prihvatili socijalnu distancu gdje je bližnji postao daljnji, pa čak i neprijateljski drugi. Drugi je taj koji nosi potencijalnu smrt. Sada otuđenost postaje normativna i mi smo preko noći ostali bez društva. Nema društvenog života, živi se po pokliču “ostani doma”. Ne znam tko je to sročio – mi nemamo domove, mi živimo u betonskim kutijama, sobičcima i lupamo u metalne rajngle – zaključio je psihijatar koji smatra i da se u ljude uvukao nemir i zebnja koji se pretvaraju u trajnu zabrinutost i egzistencijalnu isprepadanost, što može dovesti do kumulativne depresije.
S tim se ne možemo nositi “imperativom optimizma”, smatra on. Ljudi potiskuju ono što se dogodilo, moraju se uvjeravati da su sretni. A takav prisilni optimizam čovjeku nanosi nepotrebnu emocionalnu izranjavanost koja proizlazi iz snatrenja o životu umjesto prihvaćanja života koji sam po sebi ima težinu. Socijalna, točnije fizička distanca učinit će svoje, dodao je. Nije dovoljno biti u kontaktu s nekim, telefonom ili Skypeom, ljudi su programirani da žele i cijene fizički dodir. Za prevladavanje straha od dodira, rukovanja, poljubaca, zagrljaja – koji se nenadano pojavio, kaže, nema recepta.
Stožer na mjestu Isusa
– Savjet imam, no to je teško i ružno pitanje. Znak mira koji si pružaju katolici, recimo, to je znak mira, a ne hip-hopersko dodirivanje laktovima. Ono ima veću važnost od eventualno neke zaraze i Stožer je na mjestu Isusa. Tako da je upitna i vjera u vjernika kad im je važnije zdravlje nego vjera sama. Odgovor bi trebao biti u određenoj vrsti razmišljanja, meditacije o lošim ishodima života i o smrti. To je dosta neugodno, ali krijepi. Treba pogledati u crne zureće oči smrti koje ništa ne govore. Poraz je neumitan, samo je pitanje hoćemo li sačuvati ljepotu i dostojanstvo života – zaključio je Torre, kojeg je više od pandemije pogodio potres u Zagrebu. Za jedan potres, kaže, dao bi dvadeset korona. A s potresom je umro grad, uništena su sva mjesta gdje se formirao identitet Zagreba, jer ne formira se on u Utrini, već u Gornjem i Donjem gradu, gradu u užem smislu, tvrdi Torre.
– Čini mi se da je izgubio srce i da su ostali raskomadani udovi, da postoji s nekim satelitima bez centra, da je on grobnica i to nitko ne želi priznati. A i Bog je šaljivdžija, sve je nekako došlo u isto vrijeme, još samo Srbi trebaju doći pa bi bio kompletan događaj. Potres ujutro, skakavci popodne i Srbi navečer, to je to – našalio se psihijatar.
Ma ko si ti majke ti? Skijaj sa svojim decenijama i prodaji maglu nekom drugom. Sigurno si na drzavnim (nasim) jaslama.