Sasvim slučajno, šetajući se ulicama svoga grada, osječka književnica Ivana Šojat svjedočila je svojedobno traumatičnim prizorima mladih koje djelatnici hitne pomoći odnose na nosilima, bez svijesti, s pjenom na ustima. Bile su to, kako bi kasnije saznala, posljedice konzumiranja tzv. osvježivača zraka. Scene koje su joj se odigrale pred očima razlog su, najvećim dijelom, zbog kojeg je iz njezina pera izašao novi roman “Zmajevi koji ne lete”, objavljen nedavno u Nakladi Ljevak.
Mladi kao zombiji
Potresna je to, kako navodi nakladnik, ali i katarzična priča o trojici prijatelja koji se koncem osmoga razreda osnovne škole upuštaju u konzumaciju sintetske droge poznate pod nazivom osvježivači. Priča ispričana riječima glavnog lika Marijana itekako podsjeća na niz istinitih događaja o kojima smo mogli čitati u tisku, a događala su se u nizu hrvatskih gradova, nažalost s tragičnim završetkom u Osijeku i Zagrebu. Govori ona “o tipično dječjoj, mladenačkoj potrebi za isticanjem u društvu, za položajem vođe unutar dobne skupine, ali i o potrebi za ljubavlju, koja dovodi do ruba tragedije”. Sama autorica Ivana Šojat, majka troje djece, odmah u početku, pak, prerezala je eventualne zle jezike.
– Ne, nije to nikakvo osobno iskustvo, već jednostavno svjedočenje onome što se događa oko nas. Konkretno, prošloga sam ljeta u nekoliko prigoda i sama vidjela mlade koji su se znali onesvijestiti, imati napadaje nasred ulice od osvježivača zraka. Vozila hitne pomoći doslovce su ih skupila s ulice. Ti su napadi vrlo, vrlo ružno iskustvo jer nalikuju na napadaj padavice. Dakle, tijelo je u konvulzijama, potpuno nekontrolirano, nekima čak ide pjena na usta. Gledala sam to iz blizine, kada se jedan mladić ljetos srušio nasred glavnog osječkog trga. Ili, mladi se znaju ponašati kao zombiji, zaspe na klupi u svim vremenskim uvjetima – započinje Ivana Šojat.
Koliki je uopće bio izazov takvo traumatično iskustvo pretočiti u knjigu?
– Imam prijatelje koji su medicinske struke, liječnici, odnosno psihijatri, psiholozi, pa sam ih nakon toga pitala koliko je uopće opasna ta droga i što se zapravo događa u ljudskome tijelu nakon njezine konzumacije. Jer, mnogi nisu svjesni njezine opasnosti budući da je se može kupiti u tobacco shopovima. Ljudi uvijek misle da ono što je dostupno ne može biti opasno. A opasno je. I alkohol je opasan iako ga shvaćamo olako. Ništa nije razorilo toliko obitelji kao alkohol, budimo realni. Nisam, dakle, ni ja shvaćala osvježivače ozbiljno, dok nisam razgovarala sa svojim prijateljima koji su mi objasnili kako je riječ o drogi koja je zapravo poput heroina. I još je gora jer je to sintetska droga kojoj se mijenja sastav, baš radi preveslavanja zakona, odnosno kako bi se izbjegla detekcija i zabrana. Usto, vrlo je pristupačna cijenom – nastavlja naša sugovornica.
Djeca u pubertetu sklona su buntovništvu, dižu pobunu protiv ustaljenih pravila, normi ponašanja, što dovodi i do delinkventnog ponašanja.
– Svatko se buni na drugačiji način, neki mladi izaberu ovaj. Nije to za osudu, njima treba pomoći, zato “Zmajevi koji ne lete” i jesu poziv da se djeci pomogne. Da me se ne shvati pogrešno, ja nikoga ne napadam. Slabost je poziv za pomoć, a ne poziv na kamenovanje – ističe I. Šojat. Roman je to, stoga, za mlade, ali i za roditelje i odrasle koji mogu utjecati na njihovo ponašanje. Jer, priča je to, kako se ističe, o tzv. prijateljstvima, ali i o obiteljima čiji raspadi dovode do osnovnih pitanja glavnih junaka: Kamo pripadam? Tko me voli?
Nisu svjesni grešaka
– Ispada da se hvalim, ali majka sam troje djece s kojom zaista nisam doživjela nikakve probleme po tom pitanju. Imam stvarno dobru, dragu i pametnu djecu na kojoj sam zahvalna. Jest, roman je poziv i roditeljima jer zapravo i ja sama često s odmakom postajem svjesna svojih odgojnih pogrešaka. Potrebna nam je nekad treća strana da nam otvori oči jer nismo svjesni grešaka koje činimo, u bilo kojim donosima – prema svojoj djeci, roditeljima, neznancima... Postajemo ih svjesni tek kad nam se to istakne, kada ih pogledamo izvana – govori autorica.
Ivana Šojat smatra kako je jedna od uloga književnosti, i umjetnosti općenito, detektirati i ukazivati na društvene probleme.
– Čak i slikarstvo, za koje se u prvi mah čini da nema nikakvih doticaja sa stvarnošću, itekako ima doticaja! Ako ne na izravnoj, umjetnost onda na subliminalnoj razini uvijek šalje neku poruku o stanju društva i kolektivne psihe. A književnost? Moja književnost nikada nije bila književnost atoposa, koja se nigdje ne događa i nikome. Ona je uvijek povezana s vrlo konkretnim mjestom i vrlo konkretnim situacijama, odnosno odnosima. Dakle, mislim da književnost ima svoje poslanje – poručuje ona.
Nije joj trebalo dugo da ispiše 168 stranica novoga romana, oko tri mjeseca. Bila joj je to, kaže, jedna od najkraćih literarnih avantura. Taman ga je dovršila pred izbijanje pandemije koronavirusa. Nije još započela predstavljanja romana po Hrvatskoj, smatra kako nije primjeren trenutak “jer su učenici pod pritiskom zbog konca školske godine i državne mature”. Promocije će, najvjerojatnije, pričekati jesen.
– Za razliku od mojih drugih djela koja završavaju priličnom crninom, trudila sam se da “Zmajevi koji ne lete” imaju vrlo pozitivan i optmističan kraj: izlječenje i spas su mogući. Nije kraj patetičan, ali daje nadu. Ne ostaje gorak okus nakon čitanja. Kada se zavučemo u neko loše stanje, uvijek postoji izlaz – zaključuje Ivana Šojat.
Kad nije imao para za belo :))))