Što sam danas poćutio, kad sam dobio Vaš premili list, nije mi moguće opisati! Ono Vaše sardačno, nježno, ono Vaše umiljato i ugodno pisamce! Vierno ogledalo čiste i božanske duše Vaše! Meni se je činilo, kao da moja Leksa ista govori sa mnom! Ah, ja sam od radosti, od prevelike milote suze prolievo! Da mi Vas je bilo još samo vidieti i zagarliti, onda bi radost moja bila uspiela upravo do svoga varhunca!
Tako je u ožujku 1841. godine iz Karlovca gdje je bio odvjetnik pisao budući hrvatski ban pučanin, jedan od najvećih hrvatskih reformatora i veliki hrvatski književnik Ivan Mažuranić (djed Ivane Brlić Mažuranić) svojoj velikoj ljubavi i budućoj supruzi Aleksandri Demeter u Zagreb.
Tada još nije napisao svoj najpoznatiji spjev “Smrt Smail-age Čengića” i nije postao jedan od najvažnijih hrvatskih političara koji je u Beču pregovarao i s carevima i čiji su se politički tekstovi (primjerice i danas aktualni “Hrvati Mađarom”) naveliko citirali.
Ali, bio je zaljubljeni mladac koji je živio u oskudici i iz Karlovca snubio kćer poznatog ilirca i također pjesnika Dimitrija Demetra koja je bila iz puno bogatijeg građanskog razreda od njegova.
Naglo otrežnjenje
Za života je, kako se čini, napisao tek osam ljubavnih pjesama, a od tih osam objavio je samo četiri. Četiri su ostale u rukopisu jer su bile preintimne za tog dostojanstvenog i distanciranog hrvatskog političkog prvaka. No, Društvo hrvatskih književnika upravo je objavilo knjižicu “Intimni trenutci” koju je priredio Božidar Petrač, a uredio Ivica Matičević.
U toj je knjižici objavljeno svih osam Mažuranićevih ljubavnih pjesama, a onda i ljubavna izričito lirska pisma koja je razmjenjivao s Aleksandrom do zaruka u svibnju 1841. godine. Tako je u posljednjem pismu uoči zaruka od 12. svibnja 1841. godine Aleksandri poslao i pjesmu “Zaručnici”. A onda slijedi otrežnjenje.
“Poslije ove pjesme i poslije ovog pisma Ivan Mažuranić prestaje pisati ljubavne pjesme, ali prestaje i s ljubavnim zanosom intoniranim pismima.
Ganutljiva, zanesena i ljubavlju opijena epizoda Ivana i Lekse, njihovo intimno burno svjedočenje, kratko je trajalo. Dana 28. lipnja 1841. vjenčali su se u crkvi sv. Ksavera u Zagrebu. Od tada korespondencija između Ivana i Aleksandre postaje posve obična, bez ikakvih posebnih izljeva nježnosti ili kakvih drugih naznaka ljubavi, osim onih uobičajenih i najobičnijih, a zavladala je suzdržanost i ozbiljnost, obzirnost i skrb za obitelj, uz pokoju naznaku političkih događaja”, piše u pogovoru knjižice Božidar Petrač koji je u knjižicu uvrstio i pisma iz Mažuranićeva bračnog doba.
Iako je brak “ohladio” lirsko žuborenje Mažuranića i godinu dana starije Aleksandre (s kojom je imao sedmero djece), za brak se budući ban morao itekako potruditi. A o tom je trudu traga ostavio i u poeziji. Tako u autobiografskoj pjesmi “Javor”, koju nije htio objaviti za života, piše i stihove kojima afirmira ljude koji su vlastitim djelima stekli imetak i ne kite se obiteljskim perjem i imetkom.
Moto čitave obitelji
Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio,
Trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji,
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad pane, golem grob mu treba!
U toj je pjesmi Mažuranić vrlo dojmljivo posvjedočio i svoj intimni i svoj politički credo, napisavši stihove bezvremena sjaja koji mogu poslužiti i kao moto cijele obitelji Mažuranić koja je itekako zadužila Hrvatsku.
Eh, pa svima ugasne s brakom...to je kao nešto novo????