Obrni-okreni, stripovi su oduvijek bili dominantno muški teritorij. Dugo sam zdvajao nad ovom uvodnom rečenicom jer em nije politički korektna em me netko neupućen može okarakterizirati kao mušku mačo-svinju, ali, kvragu, što ja tu mogu kad je tako… bilo. Bilo? Pa, zapravo, da. Naime, u novom je mileniju, uglavnom zahvaljujući popularnosti graphic novel, tj. crtanih romana, došlo do promjene paradigme i zamjetan je znatan, kontinuiran porast broja žena među strip-autorima i strip-publikom. Fibra je još 2010. objavila antologiju „Ženski strip na Balkanu“, u kojoj su predstavljeni radovi dvadesetak autorica stripa s područja Balkana i koja je dosta glasno odjeknula na domaćoj sceni, budući da je šira javnost prvi put dobila uvid u širinu i izvrsnost dotad uglavnom slabo vidljive ženske strip-produkcije. Naravno, kao i kod svake antologije, kvaliteta radova varirala je, ali neke su se autorice vidno isticale pa je ondje meni, među ostalima, prvi put za oko odmah zapela Nina Bunjevac. Nina je tip crtača sa snažnim osobnim pečatom, vrlo svojstvenim i prepoznatljivim stilom koji je nepogrešivo izdvaja od svih ostalih autor(ic)a na sceni pa sam je zato zamolio da nacrta naslovnicu antologije, što je ona napravila svojom uobičajenom briljantnošću. Već mi je onda bilo jasno – ta će žena napraviti velike stvari.
Godine 2014. izlazi njen crtani roman „Fatherland“ i Nina doživljava svoj prvi veliki uspjeh na međunarodnoj sceni. Objavljen u Hrvatskoj u izdanju izdavačke kuće „2x2“ Vladimira Šagadina, još jednog vrijednog strip-entuzijasta, „Zemlja otaca“ priča je o Nininoj obitelji, a napose o njezinu ocu, članu emigrantske terorističke organizacije „Otadžbina“, koja je organizirala i izvela napade na jugoslavenske ambasade u Kanadi i SAD-u. Petar Bunjevac poginuo je s još dvojicom članova „Otadžbine“ u svojoj garaži pri izradi eksplozivne naprave, a Nina u svom stripu progovara o uzrocima i posljedicama tog čina te svom ambivalentnom odnosu prema ocu – prihvaća na sebe teret obiteljske prošlosti, ali kao izrazito lijevo, partizanski nastrojena Jugoslavenka, istodobno se odlučno distancira od oca i njegovih političkih stavova. „Fatherland“ je zapadu bio jako zanimljiv jer donosi autentičnu priču koja objašnjava krvavu povijest naših prostora, dok je, očekivano, u bivšoj Jugoslaviji doživio oprečne reakcije. Desnomisleći živalj u Srbiji Ninu je etiketirao kao izdajicu, dok je njihovoj hrvatskoj braći po oružju ona već po definiciji četnikuša i kao takva jednako neprihvatljiva. Svi ostali će, naravno, strip prihvatiti onakvim kakvim on zaista jest – kao potresnu, vrlo hrabru ispovijed mlade žene koja se bori s teškim obiteljskim naslijeđem u potrazi za vlastitim identitetom.
Kao da obiteljska tragedija nije dovoljno teška tema, Nina u “Bezimenoj”, svom sljedećem stripu, kreće još dublje i bolnije kopati po vlastitim ranama. Crpeći iz vlastitih traumatičnih uspomena na seksualni napad, Nina Bunjevac istražuje izopačenu psihu seksualnoga grabežljivca. Ispripovijedana kroz zatamnjenu leću, “Bezimena” je priča o muškarcu koji postaje perverzno opsjednut bivšom prijateljicom iz razreda te polako, ali sigurno gubi kontakt sa stvarnošću.
Kako njegove fantazije postaju sve šokantnije, tako knjiga vizualno postaje sve nadrealnija; svojom majstorski bujnom tehnikom točkanja Nina Bunjevac priziva hipnotičke krajolike snova i jezovite aluzije na grčki mit o Artemidi i Siproitu. Ne bojeći se progovoriti o moralno grotesknom, “Bezimena” pokušava otkriti što to ljude tjera na to da čine zlo.
“Bezimena” je šokantan strip. Prvo će vas, pogotovo ako se dosad već niste susreli s Nininim radom, šokirati crtež. Bravuroznost i grafičko majstorstvo u stripu se danas možda već podrazumijevaju, iako su sve samo ne pravilo, ali zahvaljujući njenoj nevjerojatnoj tehnici Ninine stranice zaista oduzimaju dah. Ovakav kakav jesam – neurotičan, nestrpljiv i nesposoban koncentrirati se pola sata samo na jednu stvar – ne mogu ni zamisliti koliko živaca, vremena, vještine i truda treba da se iscrta jedna njena stranica. Iako sam ja osobno poklonik Toth – Font – Milazzo – Parlov „manje je više“ škole, gdje se crtež u stripu sintezom svede na ono najbitnije, lišeno suvišnih detalja i ekstravagancije, praktički je nemoguće oduprijeti se hipnotičkoj snazi Nininih opsesivnih stranica koje vas neodoljivo zovu da zaronite u njih i izgubite se u tom beskrajnom labirintu linija i točaka. Međutim, taman kad se naviknete na činjenicu da je svaka stranica impresivna, onda će vas šokirati eksplicitan, gotovo pornografski sadržaj na nekima od njih. Živimo u digitalnom dobu u kojem je trećina ukupnog prometa na internetu vezana za pornografiju, stoga nacrtani prikaz spolnog čina nikoga ne bi trebao posebno uzbuditi, pogotovo kad se uzme u obzir da je upotrijebljen u narativne, a ne eksploatacijske svrhe, ali to osvijestite tek nakon prvobitnog šoka. Puritanci bi se mogli uvrijediti, ali zaista ne bi trebali jer autoričine su namjere plemenite, kao što se lijepo vidi na kraju kad doživite treći, najveći šok koji se krije u mučnom, brutalno iskrenom i bolnom pogovoru same autorice u kojem stvari sjedaju na svoje mjesto, ali kad bih sad krenuo u detalje, samo bih vam pokvario čitanje.
Stoga, ako tražite lagano ljetno štivo za razbibrigu i plažu, u “Bezimenoj” ga nećete naći. Ako, međutim, tražite nešto što će vam zaokupiti misli danima nakon što zaklopite korice, onda…
Ti OTADŽBINU očito nisi čitao jer nije Nina -izrazito lijevo, propartizanski- orijentirana nego njena baka koja je bila partizanka i kod koje je došla s majkom i mlađom sestrom, te kako je zapravo iz jedne krajnosti (izrazito desne i rojalističke) došla u drugu (izrazito lijevu i komunističku)