Carole Oudinot je u umjetnoj komi i na respiratoru. Prema njezinim liječnicima, operacije su prošle normalno i mogla bi preživjeti. Dva policijska inspektora imaju zadatak natjerati odvratnu, pretilu spodobu koja ju je ozlijedila da sve detaljno objasni i prizna. Ime mu je Polza Mancini i sin je malo previše komunistički nastrojenog talijanskog imigranta. Ime Polza dolazi od ruskog „Pomni Leninskie zavety“ tj. „sjeti se Lenjinovih maksima“. Ako mislite da je to pretjerivanje, on je još i dobro prošao jer brat mu se zove Trolenjzin, to jest „Trocki Lenjin Zinovjev“. Polza je, izuzmemo li njegovu prekomjernu težinu, bio sasvim običan čovjek koji je vodio sasvim običan život. Oženjen, bez djece, pisao je knjige o gastronomiji i živio život na autopilotu sve dok mu otac nije završio na onkologiji. Suočen s očevom neumitnom smrću, doživljava svoj prvi blast. Blast?
„To je teško prevodiva engleska riječ... Odgovara efektu puhanja, udarnog vala eksplozije... Eksplozija je val visokog pritiska... Ako se širi brže od zvuka i uđe u vaše tijelo, izazvat će značajnu unutrašnju štetu... U tom se trenutku zatječete u situaciji da s jedne strane imate visok tlak, a s druge atmosferski... Na djelić sekunde lebdite, uništeni iznutra čak prije nego što do vas dospiju vrućina ili krhotine... E, blast je upravo taj trenutak.“
Nakon tog nevjerojatnog iskustva Polza odlučuje raskrstiti sa svime. Ostavlja ženu, čisti sve račune u banci, kupuje goleme zalihe čokoladica „Funky“ i džina te kreće na put prema dolje. Do Rapa Nuija, Uskršnjeg otoka. U potrazi za novim blastom, put ga prvo vodi do šume na periferiji gdje susreće gomilu otpadnika i marginalaca kojima neko vrijeme pravi društvo. Sprijateljuje se s Bojanom, srpskim pjesnikom s kojim se predaje pijankama. Ondje, konačno, doživljava novi blast. I sad mu je sasvim jasno – ne može više bez njega…
Manu Larcenet mi je, doslovno, promijenio život. Kad sam se 2004. bacio u izdavaštvo, bilo je to samo kako bih preveo i objavio Kena Parkera, meni izuzetno bitan i drag strip koji je kod nas doživio kultni status, ali nikad nije bio objavljen kako treba pa sam zajedno s prijateljima iz izdavačke kuće Libellus htio ispraviti tu nepravdu. I sve je trebalo završiti na tome da nisam pročitao Svagdanju borbu. Svagdanja borba bila je drukčija od svega što sam dotad pročitao. Umjesto uobičajene pustolovine u kojoj pozitivci žele spriječiti negativce u nekom opakom naumu, ovdje nemamo zločina, nema napete jurnjave, akcije i nevjerojatnih obrata, nema junaka koji odlaze slavodobitno u suton, već samo jedan mali čovjek u potrazi za svrhom i smislom u ovom našem suludom modernom svijetu. Bio je to strip s kojim sam se mogao u potpunosti poistovjetiti, koji je govorio o meni, o mom životu, o mom svijetu, strip koji me toliko oduševio da sam odlučio pokrenuti izdavačku kuću koja će objavljivati upravo takve stripove.
Problem s remek-djelima, a Svagdanja borba to zasigurno jest, je što se svako iduće djelo mora nositi s težinom slavnog prethodnika, što mnogim autorima često predstavlja neizdrživ teret. Ali Manu Larcenet je, izgleda, sazdan od nekog drukčijeg materijala. Ne samo da nije pokleknuo pod slavom Svagdanje borbe, nego je nakon nje isporučio još dva briljantna djela: Blast i Brodeckov izvještaj, koji možda čak i nadmašuju Borbu. Remek-djelo je etiketa koja se s vremenom pomalo ofucala od pretjeranog korištenja, uglavnom zahvaljujući marketinškim odjelima u izdavačkim kućama koji žele uvjeriti publiku kako je praktički svaka nova knjiga na tržištu novo remek-djelo koje jednostavno morate kupiti i pročitati, na što svaki normalni čitatelj opravdano koluta očima. Srećom, voditelj marketinškog odjela u Fibri, g. Šunjić, nakon nadasve konstruktivne i prijateljske rasprave s glavnim urednikom g. Šunjićem i šefom prodaje g. Šunjićem, trudi se izbjegavati takve kvalifikacije što je više moguće ne bi li one, pri eventualnoj upotrebi, imale adekvatnu težinu i efekt. Stoga smo se ovaj put sva trojica složila kako se, uz nedodirljivu Svagdanju borbu, i Blast i Brodeckov izvještaj nedvojbeno, neosporno te nepobitno zaslužuju okititi tom titulom.
Manu Larcenet je osoba koja pati od raznih psiholoških poteškoća poput bipolarnog poremećaja i tjeskobe te ima određeno iskustvo sa psihoanalizom i zdravstvenim sustavom. Godine 2009. prestao je uzimati lijekove u namjeri da napiše Blast.
U intervjuu koji je dao za L’express kaže: „Marginalnost, nasilje, ludilo, trebalo mi je da to sve izbacim iz sebe. Ne da bih se osjećao bolje, nego da se izrazim.” I zaista, Blast je Larcenetov narativni i grafički tour de force, djelo zapanjujuće energije i snage, bizarno putovanje u mračnu nutrinu uma duboko poremećene osobe koja je sposobna satima pričati nadahnute traktate o ljepoti prirode te istovremeno počiniti najgnusnija zlodjela. Blast je mučan i tjeskoban, podmukli udarac šakom u trbuh, ali i neobično privlačan i neodoljiv zov da nastavite dalje, da uronite u taj um, da ga pokušate shvatiti, da prigrlite ljepotu tame. Velike zasluge za to pripadaju hipnotičkom, izuzetno sugestivnom Larcenetovu crtežu i vizualnoj naraciji. Usprkos naizgled nezgrapnom, pomalo ležernom i skicoznom crtežu, Larcenet se ponovno otkriva kao majstor slikovnog pripovijedanja koji izuzetno vješto i nadahnuto koristi vizualne elemente kako bi postigao potrebnu atmosferu, emociju i ritam, nikad se ne prepuštajući ispraznoj grafičkoj samodostatnoj virtuoznosti, nego uvijek i isključivo služeći priči. Njegov crno-bijeli crtež presječen blastovima u boji predstavlja precizno odmjerenu sintezu realizma i ekspresionizma koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Literarno vrlo gust i bogat, zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj vizualnoj ekspresivnosti i snazi, Blast predstavlja jedan od apsolutnih vrhunaca formata „crtanih romana“, djelo koje pomiče, pa čak i briše granice između literature i stripa. Fibra je izvorno objavila sva četiri nastavka u albumskom obliku usporedo s njihovim izlaženjem u Francuskoj, da bi onda prošli mjesec objavila cijeli crtani roman u integralnom izdanju od 812 stranica, koji svojim impresivnim gabaritima samo dodatno naglašava (meta)fizičku grandioznost Blasta.
Larcenet i dalje pati od bipolarnog poremećaja, ali ponovno uzima terapiju i ponovno je pronašao svoj mir ponajviše zahvaljujući obitelji i, pogotovo, crtanju koje mu pruža prijeko potreban odušak. Kako je u pitanju najznačajniji francuski strip-autor novog milenija, cijela stripoljubiva Europa nestrpljivo čeka njegove nove radove. Vjerujem da ne treba posebno naglašavati kako će Fibra biti među prvima koji će ih objaviti. Do tada ćete se morati zadovoljiti nekim starijim naslovima iz njegova bogatog opusa, ali to neka bude iznenađenje za početak iduće godine...
Blast
Fibra
Biblioteka Orka 49
215 x 280 mm
Tvrdi uvez, 812 stranica
350 kn
