Taman kad im je trebala dodatna reklama za turneju u povodu 50 godina Bijelog dugmeta, pa da se i preostale ulaznice brže rasprodaju, reklama je stigla kao naručena i u ogromnim količinama, a jeftinija od svih plaćenih marketinških prostora. Posvemašnja neaktualnost ovog današnjeg krnjeg Dugmeta odjednom je dobila na društvenoj težini koju su samo poželjeti mogli, a donijeli su im je domoljubni čistunci iz lokalnog splitskog Domovinskog pokreta. Izvođenje pjesme "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo" u Splitu izazvalo je akciju članova Domovinskog pokreta pred raspadom (zato se valjda i bave ovakvom "homogenizacijom") sa željom da se zabrani i pjesma i ulazak u Hrvatsku i sve što s tim ide. Glavni razlog i crvena krpa, doslovno crvena, bila je zastava Jugoslavije skupa s, dakako, petokrakom zvijezdom, koja se "vijorila" s pozadinskih videoekrana na splitskom koncertu.
Iako je isti program izveden i u Puli nekoliko dana prije – a vjerojatno će biti i u Zagrebu kad cirkus stigne u grad – prošao je bezbolno, premda je repertoar bio isti. I koga zapravo briga za to? Tu zastavu nije zabranjeno pokazivati, a cijela "akcija" Dugmeta toliko je banalna da i ne zaslužuje dublji osvrt. Ali, oni koji jedva čekaju skočiti za zabrane pronašli su svoj trenutak i napumpali sjajnu reklamu bendu koji danas, za razliku od nekad, nema baš nikakav širi društveni značaj osim nostalgičnog.
Jugonostalgija je odavno postala i komercijalni fenomen koji neki na estradi dobro koriste. No spram nostalgičnih birtija i portala koji profitiraju na ikonografiji socijalističkog sustava, postoji i ideološki dio cijele priče. Trideset pet godina nakon raspada Jugoslavije nema teoretske šanse da se obnovi, nitko je i ne želi, iako mnogi žale. Ni komunizam nije što je bio pa ga zapravo i nema, a ljevica je prilično mlitava, ali ni ona nema nikakve ambicije s "Jugoslavijama". Ukratko, radi se o prošlosvršenoj priči koja još postoji samo u tadašnjim pjesmama, među kojima je i ova Bijelog dugmeta.
Ono što je trebala biti još jedna pjesma na zapravo nebitnom estradnom koncertu koji više nema ni "B" od starog Bijelog dugmeta, postala je skandal dostojan ljetne sezone kiselih krastavaca u nedostatku atraktivnih vijesti. Ali najvažnije je kako jedna posvemašnje loša pjesma u prepisanom aranžmanu ZZ Topa, s najlošijeg albuma Bijelog dugmeta, može 38 godina kasnije izazvati reakcije i zanimanje javnosti više nego sve dobro što su Bregović i Dugme ostavili iza sebe. Tim više što je i tada album dobivao negativne recenzije od sposobnijih i pametnijih rock-kritičara poput Darka Glavana ili Dragana Kremera, jer radilo se o političkom diletantizmu i populizmu koje su, i tada i danas, mogli podržati samo naivci ili oni lošijeg ukusa.
Te 1986. Darko Glavan pisat će negativnu recenziju albuma "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo" Bijelog dugmeta, a beogradski rock-kritičar Dragan Kremer u televizijskoj će emisiji demonstrativno pocijepati omotnicu albuma koji je artistički pokopao ranije domete Bijelog dugmeta. I obojica su bila u pravu, ne samo zbog nove banalne folklorizacije, estradnog "unitarizma" novih folk-zvijezda poput Lepe Brene, nego zbog činjenice da je album bio loš i da su takvu retoriku prihvatili dojučerašnji rokeri i obukli svjetlucave estradne sakoe.
O zabrani, naravno, nema govora; niti su simboli bivše države zabranjeni, kao što su oni NDH-zije, o čijim usporedbama nemušto govore "protivnici" totalitarnih sustava, niti se radi o inteligentnoj provokaciji. Radi se o banalnoj provokaciji i, opet, lošem ukusu te prosudbi Bregovića i ekipe da toj lošoj pjesmi treba dati prostora na set listi koncerta i bilo kakvim zastavama, jer njihova je zastava (tada, krajem osamdesetih) bila isključivo ona pod kojom se željelo prodati što više ploča koristeći sva raspoloživa sredstva, pa i lukrativni jugounitarizam te pjesme.
Ukratko, ni tada se nije radilo o vrijednom projektu pa to nije ni danas. Ali, danas postoji jedna razlika, a to je da upravo oni koji bi zabranili ovu pjesmu jako vole jednog drugog pjevača čiji se rad skoro preslikano koristi tim davnim zvukom i ujedinjujućim "narodskim" namjerama Bregovića i Dugmeta iz te najgore faze njihova rada, a pjevačkim manirima, tj. glasom i izvedbom, nasljednik je upravo vokaliza Alena Islamovića.
To što je taj drugi pjevač jedan od najpopularnijih kod nas, nikada nije potaknulo njegove poklonike da propitkuju njegove uzore i umjetničke utjecaje, iako će odmah skočiti i tražiti zabranu umjetnikovih uzora. Problem je, osim u tome da se u oba slučaja radi o banalnom populizmu, za sve ove nabrojene umjetnike zapravo sljedeći; oba su s tim svojim idejama izvan aktualnog prostorvremena. Jer, budući da Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost, ovaj naš umjetnik mora se ponašati kao da je sutra sudnji dan i kraj svijeta kako bi animirao publiku, dok Bregović podgrijavanjem mlake juhice "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo" usitnjava u međuvremenu stečeni renome i pokazuje se kao sitni trgovac kad je to potrebno. Ali sitna trgovina na estradi im je, kako vidimo po uspjesima obojice u privlačenju publike u zadnje vrijeme, skoro pa osnovna djelatnost.
