Znate li koliko u "Neretvi" ima pravih ratnih prizora, prikaza borbe – pita me redatelj tog kultnog ratnog filma Veljko Bulajić i smjesta odgovara: – Samo petnaest minuta!
Ipak, "Bitka na Neretvi" lani je izabrana među deset najvećih ratnih filmova svih vremena. Način na koji je pristupio toj temi Bulajić opisuje kao priču "s više očiju". Nijedan lik nije sporedan i nevažan, uključujući i sam narod, svaki dijalog i svaka epizoda važni su kamenčići velikog mozaika koji na gledatelja djeluje kao cjelina. O čemu god da Veljko Bulajić priča posljednjih dana i mjeseci, čini to samo s jednom svrhom i jednom temom u mislima: Vukovarom. Iza njega i ekipe je, kaže, već tri i pol godine posla. Završene su dvije verzije scenarija na kojima je radilo više uglednih autora, prikupljena je velika količina dokumentarne građe, a obavljene su i opsežne ankete, razgovori sa stotinama ljudi koji su najizravnije ili na različite posredne načine doživjeli i bili sudionici ratnih i poratnih zbivanja u Vukovaru. Bulajić se na takav način, kaže, pripremao i za snimanje svojih ostalih velikih ratnih filmova poput "Neretve" i "Kozare", ali i "Vlaka bez voznog reda" i "Uzavreloga grada" koji također obrađuju stvarne događaje velikog zamaha koji su imali velik utjecaj na razvoj i stanje cijelog društva.
Pregledane su već i mnoge moguće lokacije, kako originalne, tako i zamjenske, na kojima bi se mogao vjerno oživiti ratni Vukovar. Ali, kako ističe Damir Gabelica, scenograf s velikim iskustvom skupih svjetskih produkcija, da bi se postigla željena razina produkcije i uvjerljivost, filmu će biti potrebna velika financijska podrška. Primjera radi, prema podacima producenta Mladena Koceića, na film je već u pripremnoj fazi do sada potrošeno milijun kuna, a za razvoj projekta od HAVC-a su dobili tek manji dio, 175 tisuća kuna. Ostatak su dobili od donatora i sponzora. Cijena ovakvog filma koji, po dubokom Bulajićevu uvjerenju, može osvojiti pažnju svijeta, nadilazi prosječni budžet hrvatskih filmova. Morat će se uključiti gradovi, institucije i tvrtke, u prvom redu one javne kao što je HRT.
Premda Bulajić s pravom ističe kako prikupljanje novca nije njegov posao, jasno je da u ovoj fazi svako njegovo obraćanje javnosti ima upravo tu svrhu. Doista, nakon godina i godina kuknjave kako Hrvatska još uvijek nema pravi, veliki, međunarodno zapaženi film o svojim najvećim ratnim dramama, Bulajićev projekt pred cijelu zemlju stavlja pitanje: treba li i želi li Hrvatska doista film o Vukovaru? Ovo je godina koja će to pokazati.
Bulajić je provjereni i dokazni majstor velikih filmskih povijesnih mozaika kroz "mnoge oči". Usto, čini nam se ispravnim njegovo uvjerenje da film o Vukovaru ne može i ne smije govoriti samo o prošlosti nego podjednako i o sadašnjosti i budućnosti Hrvatske. A za sam Vukovar i te kako je bitno i ovo: četrdesetak posto budžeta svakog filma potroši se upravo u gradu u kojem se snima.
Je** ga led, jel\' taj još živ? On i Manolić će nas sve nadživit...