Ako je prva večer festivala bila, okvirno govoreći, rock, a druga pop, treća, završna večer 16. INMusica zaokružila je ovogodišnju ponudu „plesnom“ večeri. Izuzev, dakako headlinera The Smashing Pumpkins zbog kojih je došao najveći broj posjetilaca. Nažalost nisam stigao na Bombay Bicycle Club koji su se nakon deset godina vratili na festival i izuzetno su zanimljivi nakon suradnji s Damonom Albarnom iz Blur i Chaka Khan, ali su zato predstavnici afro-popa Ibibio Sound Machine na „world“ pozornici oduševili. Pravi plesni podij formirao se oko njih na, srećom, te večeri na relativno suhoj travi i osušenom blatu od prethodnog dana. Uz hipnotički ritmičnu sviračku podlogu i odličnu pjevačicu, bilo je jasno da je sve stiglo iz Afrike, pa i ljudi i glazba.
Röyksopp na glavnoj pozornici prije Smashing Pumpkinsa odradili su svoj techno set uz društvo par plesačica i plesača koji su animirali publiku, dok je dvojac za kompjuterima „svirao“ svoje. Završili su „Never Ever“ i „Sordid Affair“ remiksom iz 2015., što ne bih ni znao da nisam prvi puta na nekom koncertu upotrijebio Shazam. Eto što se dogodi kad izvođači koriste programirane podloge, ali to nije nimalo smetalo par tisuća posjetilaca koji su u nastupu Röyksoppa uživali kao da sviraju uživo.
Zato vam na nastupu izvrsnih Squid na drugoj pozornici ne bi pomagao niti Shazam, ali nije niti trebao. Ta manja, „world“ pozornica najčešće je mjesto gdje ćete uloviti neko zanimljivo ime – poput Lucy Kruger and The Lost Boys večer prije – ne računajući treću „skrivenu“ pozornicu na kojoj ste, ako ste još imali snage, od 1h ujutro prethodnih večeri mogli vidjeti Deadletter i Sprints. Squid su održali izvrstan nastup i potvrdili koliko je blizu crta koja spaja power-pop s art-rockom, a bome su tijekom par improvizacija ušli i u nešto što bismo mogli okvirno nazvati jazz-popom.
Jer, njihov zanimljiv pristup dušu je dao za sve poklonike koje žele osjetiti kamo bi B-52's ili Talking Heads stigli da sviraju danas. Ove godine vidjeli smo dosta postava čiji su članovi mijenjali instrumente poput rukavica. Od čelista Hoziera koji je bio i gitarist i prateći vokal, do Hozierova gitarista koji se dojmljivo dohvatio i violine večer prije. Squid sviraju u osnovnoj postavi s dva gitarista, ritam sekcijom i klavijaturama, ali su se obojica gitarista dohvatili synthesizera, a basist klavijatura i klarineta, i putem proizveli sjajne rezultate.
Alternirajući „ravni“ pop ritam s iskrzanim gitarističkim finesama sa ambijentalnim višeminutnim dijelovima vokalnih linija koje su rušile i proširivale strukture pjesama, dodajući im elektronsku glazbu koja je inteligentno pokazala suživot svirke uživo i programiranih dionica, Squid su postava koju bi mogli nazvati „mozak s jajima“, sve što vam treba za inspirativnu pop-glazbu 21. stoljeća.
Nakon njih prvaci iz The Smashing Pumpkins popeli su se na najveću festivalsku pozornicu pred koju su se slijevale horde obožavatelja i vjernika. Kao da je iz neke kongregacije za nauk vjere, ali iz serije Adams Family, Billy Corgan u crnom mantilu s crvenim gumbima s društvom stigao je na pozornicu gdje nije moglo završiti drugačije nego kao još jedan trijumfalni nastup Smashing Pumpkinsa.
Iako su večer prije svirali u bečkoj Stadthalle, u sat i pol nastupa započetog pompoznom snimljenom matricom prilikom dolaska glazbenika na pozornicu, nije bilo znakova posustajanja. Dapače, učinili su se opuštenijima i zadovoljnijima što sviraju u izvornoj postavi glavnih osnivača benda, a s jednakom količinom sjajne svirke kao nekada i antologijskih pjesama iza sebe, te majstorske svirke, što je sve skupa ozbiljno zagrijalo srca i zagolicalo maštu publike.
Grafički „čista“ i vizualno impresivna bijelo-crvena rasvjeta išla je pod ruku s uvodnim udarom „The Everlasting Gaze“, na koju se nadovezala paklena i primjerena obrada pjesme „Zoo Station“, brutalna baš onako kako današnji zoološki vrt u kojem živimo djeluje na sve nas, spram mirnijeg originala U2 iz 1991. U postavi s Corganom od 2018. su ponovno i originalni članovi James Iha na gitari – na velikim videoekranima, odjeven u bijelo neodoljivo me podsjećao na Jimmyja Pagea - i bubnjar Jimmy Chamberlin, a uz basista, odličnu gitaristicu i prateću pjevačicu koja je šetala uokolo desne strane pozornice i povremeno uzimala akustičnu gitaru u ruke, priuštili su okupljenima majstorski koncert i lavinu zvuka kakva se i očekuje od slavodobitnika poput njih.
Uz dozu nihilizma udarnih brojeva imaju The Smashing Pumpkins i jaku listu pop-bisera poput „Today“ i prekrasnih balada „Tonight, Tonight“, „Disarm“ ili „Mayonnaise“ - najavio ju je Iha, pričao je više nego Corgan i poručio da mu je Zagreb prekrasan - s pridruženim (snimljenim) gudačima i zvonima. Publika je s njima pjevala „Ava Adore“, pa se uz nadiruću melodioznost i pop-rafinman i rasvjeta koncerta s vremenom prebacila na vedre, a ne samo teške boje. Ali najbolje od svega bilo je što pjesme Smashing Pumpkinsa s ovako strastvenom svirkom uživo zvuče još bolje nego na albumima, bez produkcijskih naslaga, sa sjajnim muzičarima koji su izvukli energiju na površinu himni devedesetih i učinili ih životnima na travi Jaruna pred tisućama ljudi.
Poslije tri večeri i povratka festivala nakon stanke lani i u vrijeme pandemije, zaključak je jasan; da nema INmusica trebalo bi ga izmisliti, poput Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara. Okej je Zagreb Classic s revijalnim programom za besplatnu zabavu naroda i spomenute manifestacije koje budžetski egzistiraju na darovima poreznih obveznika, ali budimo suvremeni i ukorak sa svijetom dok možemo, a s INmusicom to možemo. Radi se o brandu poput EXIT-a, pa valjda razumijete koliki je ulog i o čemu se radi. Na stranu financijska zarada lokalne zajednice, prihodi od gostiju i turista, jer nije sve u novcima, nešto je i u kulturi, suvremenoj, nečemu što je iskaznica modernosti pred suvremenim svijetom koji za vrijeme INmusica dolazi kod nas i mi idemo k njemu.
