Revija malih književnosti u Booksi uvijek je jedan od najljepših književnih događaja – čarobni prozor u neke druge svjetove, kulture i književnosti, u koje inače gotovo nikada ne bismo uspjeli zaviriti. Ove godine to je Island, s kojeg nam od 27. do 29. rujna u Zagreb dolazi čak deset pisaca i spisateljica. Jedan od njih je i Ragnar Helgi Ólafsson, pjesnik, pisac, vizualni umjetnik i osnivač neobične izdavačke kuće koja knjige objavljuje – i spaljuje – samo pod punim Mjesecom. Sa svestranim Islanđaninom popričali smo prije njegovog razgovora i čitanja koje se u Booksi održalo u utorak.
Svi smo upoznati s problemima malih tržišta, jezika i književnosti, ali zanima me što vi mislite koje su pozitivne strane stvaranja u "maloj književnosti"? Što vama kao piscu to znači?
Za mene osobno mala književnost inherentno je povezana s malom jezičnom zajednicom. Problemi su evidentni, a uglavnom se očituju po pitanju distribucije (široj, neislandskoj publici) i činjenice da je vrlo teško živjeti od pisanja ili bilo koje druge vrste umjetničkog rada u malenoj zajednici ili, kako bi neki rekli, na malom tržištu. Istodobno, pozitivne strane umjetničkog rada u maloj zajednici apsolutno postoje. U takvim se situacijama rađa osjećaj zajedništva između umjetnika, ali i osjećaj odgovornosti da se zajednicu njeguje i njoj pridonosi. Zadaća umjetnika prestaje biti tek pisanje poezije ili romana, oni preuzimaju aktivnu ulogu u zajednici, organizaciji čitanja, izvedbi, izdavaštvu... To je, mislim, najbolja stvar koju ta "malenkost" donosi, ljudi si međusobno pomažu i, što je vrlo važno, tu su jedni za druge.
Jesu li naši mali jezici i književnosti ugroženi u današnjem angliciziranom svijetu? U jednom ste intervjuu kazali kako na Islandu postoji jaka veza između jezika i nacionalnosti, koja je dovela do inicijativa da se jezik očisti od stranih riječi. Jesu li takvi pokušaji uzaludni?
Ovo je jedan od najkompleksnijih problema s kojima se danas suočavamo. Buldožer američkog engleskog jezika i kulture prijeti raskopati sve pješčane dine i cvjetne gredice diljem svijeta. Kao što pišem u svojoj knjizi "Biblioteka moga oca", sve nove tehnologije sa sobom donose i novi način života. Internet, mobiteli, sve su to novi i korisni alati, ali nisu bezazleni. Lingua franca tih novih tehnologija je engleski jezik, a njima dominira američki sadržaj, namećući svoju ideologiju. Primjerice, postavljanje novog suca na američkom Vrhovnom sudu ili policijsko nasilje u Michiganu uzrokuje ekstreman stres ljudima diljem svijeta, čak i onima koji nikada nisu i nikada neće živjeti u Americi. Za mene je to u jednakoj mjeri fascinantno koliko i bizarno. Wim Wenders to je još prije 40 godina lijepo sročio: Amerika je kolonizirala našu podsvijest. Imam osjećaj da bi mi, kada bih se prosječnom Islanđaninu obratio dok spava, vrlo vjerojatno odgovorio na engleskom. Dakle, dominantne ideologije našeg vremena su ideologije dominantnog jezika, engleskog. Izvornim govornicima jezik nije problem. Za nas, koji govorimo malim jezicima, to znači da često ne posjedujemo jezične alate kako bismo zaista razgovarali o ovom problemu unutar dominantnog načina razmišljanja. Ponuđene su nam riječi ili individualističkog kapitalističkog liberalizma, koji ne mari za jezik, ili zastarjelog tradicionalizma, konzervativizma, koji lako zapadne u ružno područje nacionalizma. Privatni, osobni jezik besmislena je ideja, glasi slavni Wittgensteinov argument. Jezik ne može biti individualan, osoban, može postojati samo u zajednici. Pa ako naša dominantna ideologija ne mari pretjerano za ideju zajednice, mali će jezici teško moći objasniti svoju vlastitu korisnost i ljepotu, čak i samima sebi.
Male književnosti i kulture često su i predmet egzotizacije, koja se nakon nekog vremena pretvara u samoegzotizaciju. Kada je o Balkanu riječ, kao da smo drugima zanimljivi samo zbog političkog konteksta i burne povijesti – samo takva djela i mogu uspjeti na stranim tržištima pa samo takva djela i vrijedi proizvoditi... Kada smo kod toga, koliko ste vi upoznati s hrvatskom kulturom i književnošću?
Da, ponekad mi se čini da najgora stvar koja se nekoj kulturi može dogoditi jest da postane "en vogue" ostatku svijeta. Kultura mora biti vrlo sigurna u sebe da ne bi propala pod povećalom drugih. Egzotizacija me zapravo i ne brine. To što netko drugu kulturu smatra egzotičnom njegov je problem. Ona je, zapravo, često produkt žive i bujne mašte. Ono što je puno problematičnije je, kao što ste spomenuli, samoegzotizacija. Primjećujem to sve više i na Islandu. Primjerice, neki pisac u svojoj knjizi odjednom započne objašnjavati stvari koje bi islandskom čitatelju bile samorazumljive. To me zbunjivalo dok nisam shvatio da je ta knjiga napisana da bi bila prevedena, da čitatelj kojeg pisac zamišlja pišući nije Islanđanin. Naravno, postoji još puno načina na koje umjetnici povlađuju stranom tržištu i stereotipima o Islandu. Ponekad mi se čini da snimamo samo filmove o čangrizavim bradonjama koji uzgajaju ovce ili seoskim alkoholičarima. Valjda se danas umjetnost i stvara da bi postala internacionalna, da bi se prevela, da bi je kupio Netflix. Egzotične zamisli koje stranci imaju o nekoj zemlji postaju materijal za umjetnost koja se u toj zemlji proizvodi, a onda, kao samoispunjajuće proročanstvo, to postane nova istina za samu tu zajednicu. Čudan je taj svijet u kojem živimo.
Nažalost, o hrvatskoj književnosti ne znam puno – Islanđani općenito znaju više o hrvatskom rukometu nego o književnosti, bojim se. Međutim, imam jednu malu, neobičnu poveznicu s hrvatskom povijesti književnosti koju sam otkrio kada sam u svojoj izdavačkoj kući Mjesec objavio vrlo originalnu i zanimljivu knjigu islandskog skladatelja Pálla Ivana "Nature's hot-dogs". Naime, majka Pálla Ivana je Hrvatica i nedavno sam saznao da je ime Ivan dobio po djedu, hrvatskom piscu Ivanu Slamnigu! Svijet je mali, a svijet malih književnosti još manji!
A što mislite, kako se na islandsku kulturu i umjetnost gleda u svijetu?
Iskreno, trudim se o tome ne razmišljati.
Kako biste opisali književnu scenu na Islandu? Ovdje se često žalimo kako Hrvati premalo čitaju hrvatsku književnost - imate li vi sličnih zamjerki?
Čitanje je posvuda u padu. Pisao sam o tome i u svojoj knjizi "Biblioteka moga oca". Kada sam se u proljeće 2007. godine vozio metroom u New Yorku, skoro svaka druga osoba u rukama je držala knjigu. Deset godina kasnije vozio sam se na istoj liniji i samo jedna osoba čitala je knjigu. Naslov na koricama bio je ispisan golemim slovima i zamalo sam se naglas nasmijao jer naslov je glasio: "Don't Make Me Think: A Common Sense Approach to Web Usability".
Knjige su nekoć bile apsolutno središte islandske kulture, u smislu da je knjiga bila poput centra gravitacije oko kojeg se revolvirala kultura. Knjige su danas na marginama. Ali smrt knjige neće popratiti zvuk pucnjeva streljačkog voda, nego nešto poput tihog uzdaha, poput zvuka frižidera koji bruji u pozadini. Nisam siguran hoćemo li uopće primijetiti kad se to dogodi.
Ranije ste govorili o osjećaju zajedništva i odgovornosti koji se rađa među umjetnicima u malim književnostima. Kako to izgleda na Islandu?
Mislim da bismo mogli reći da na Islandu postoji živa umjetnička scena. Jedna od snaga islandske umjetničke scene leži u otvorenosti i suradnji između glazbenika, vizualnih umjetnika, književnika... Na čudan način to proizlazi upravo iz činjenice da je naša umjetnička scena toliko malena i iznimno slabo financirana. Vlada određeni "uradi sam" ethos i atmosfera kolaboracije i uzajamne pomoći. Recimo, ja ću svirati gitaru na tvom koncertu, a ti ćeš se zauzvrat pobrinuti za bas na mom - ako razumijete što mislim. Tržište je minijaturno, a državno financiranje ograničeno. U umjetnosti gotovo uopće nema novca. I naravno, to sa sobom povlači neke negativne efekte, ali ima tu i puno pozitivnih strana. Na primjer, stvari poput konkurencije i nadmetanja postaju smiješne pomisli. Ne postoji ništa oko čega bi se i mogli nadmetati. Postoji neka ljepota u tome.
Kako uopće umjetnik na Islandu može zaraditi za život?
Kad bih barem znao!
Osobno, ja radim svašta pomalo. Ponekad dobijem i nekakvu naknadu od države za svoje pisanje. Većinu vremena predajem na Umjetničkoj akademiji, radim dizajn knjiga za izdavače, sviram sa svojim bendom na vjenčanjima itd. Tijekom pandemije neko sam vrijeme proveo radeći kao smetlar. Većinu vremena samo radim i radim, pišem, objavljujem, sviram - i nadam se da neću bankrotirati. Ponekad se osjećam kao Ptica trkačica iz onog crtića. Ona može pretrčati preko ruba litice i nastaviti trčati kroz znak samo dok ne zastane. Ako stane i pogleda dolje, padne. Tako da se i ja trudim konstantno kretati.
Spomenuli ste svoju izdavačku kuću Mjesec, ili na islandskom Tunglið, koja ima vrlo interesantnu praksu. Objavljujete knjige u izdanjima od 69 primjeraka u noći punog Mjeseca, a sve neprodane primjerke spaljujete?
Tunglið je počeo kada smo shvatili da postoje silni rukopisi koji skupljaju prašinu po kutijama za cipele diljem Reykjavika, a koji su prilično nekonvencionalni, formom i sadržajem. Riječ je bila o kraćim knjigama, neobičnim, koje nisu imale šanse probiti se kanalima mainstream izdavaštva. I tako smo odlučili vidjeti možemo li tim knjigama pomoći da ugledaju svjetlo dana. Na koncu, shvatili smo da, ako možemo učiniti da se one pojave, moramo učiniti i da nestanu. Stoga tiskamo samo 69 primjeraka svake knjige i objavljujemo ih u noći punog Mjeseca. Na nekoj čudnovatoj lokaciji organiziramo večer performansa, čitanja, glazbe i svjetlosnih čarolija. A u ponoć spalimo sve neprodane primjerke na maloj, ali krasnoj lomači. Ideja iza toga jest da cijeli proces objave knjiga učinimo ugodnijim i za autora i za izdavača i za čitatelja. Budući da imamo tako kratak vremenski okvir, energija čina izdavanja knjige je zgusnuta i pojačana, a sve to silno čekanje, sumnja i brige jednostavno eliminirani. Izdavaštvo postaje manje ozbiljno i sumorno, a malo više spontano. U toj prekrasnoj noći i knjiga i autor zaista ožive. A onda, jutro poslije, svi mogu nastaviti dalje sa svojim životima.
Na neki način Tunglið se želi riješiti onog neugodnog temporalnog aspekta izdavaštva. Recimo, kada se šećete među redovima knjiga u knjižnici, gledate ta imena uklesana na njihovim hrbatima kao na nadgrobnim spomenicima, osupne vas ta neobična "vječnost" knjiga. Od toga smo se željeli odmaknuti, iskoristiti svu energiju izdavaštva kako bismo naelektrizirali tih nekoliko sati, a ne razvukli je kroz stoljeća. Činilo nam se da je konvencionalno objavljivanje knjiga jezivo nalik šumarstvu. Mi smo htjeli da čin objave knjige manje nalikuje na sadnju drva, a više na izvlačenje igle iz ručne granate.
