Danijela Stanojević Majerić možda je novo ime u svijetu književnosti, ali nakon prodajne akcije "500 komada do Francuske", u koju se uključio i redatelj Mario Kovač, malo je onih koji za nju ne znaju.
Ta tvrdoglava mlada žena s vrlo dobrim smislom za PR do sada je prodala tek polovicu knjiga potrebnih za odlazak na prestižnu UNESCO-ovu stipendiju u umjetnički centar CAMAC, no zahvaljujući intervenciji Francuskog instituta u Zagrebu, u džepu već ima željenu aviokartu.
– Akcija je očito uspjela. To daje nadu da bih jednog dana mogla živjeti od književnosti, a ne honorarčiti po cijele dane, a pisanje tretirati kao hobi – govori Danijela, inače honorarna novinarka.
Nesporazum s Ministarstvom
Potaknuti medijskom prašinom koja se digla oko "500 knjiga", s Danijelom su kontaktirali i iz Ministarstva kulture.
– Nazvala me pročelnica odjela za međunarodnu suradnju i rekla da mi žele pomoći kupnjom aviokarte. Uputila me na formulare koje sam trebala popuniti kako bih i službeno pristupila natječaju za podršku. Ubrzo nakon toga stigla mi je odbijenica. Kad sam nazvala da pitam o čemu je riječ, druga gospođa pitala je zašto im se uopće obraćam jer to nije stvar Ministarstva. A upravo sam na njihovu webu doznala za stipendiju! – kaže naša sugovornica.
Ona smatra da odnosom prema mladim književnicima institucije sustavno onemogućavaju razvoj te kulturne grane, pa im jedino preostaje da se snađu sami.
– Na natječajima prolaze već poznata imena. To je potpuno obrnuta logika jer etablirani autori više ne trebaju tu vrstu poticaja, njihova se djela prodaju automatizmom. A što se mladih tiče, ako nema ulaganja, nema ni razvoja. Nema svježe krvi. Zbog ignorancije institucija možda nećemo imati novog Krležu. Slično je i u drugim područjima. Na primjer, pogledajte čiji filmovi uvijek prolaze na raznim natječajima, a čiji ne – kaže Danijela.
Demotiviraju mlade
Ali oni zaista vrijedni autori i tako će naći put do publike, komentiramo.
– Činjenica je da najbolji mogu opstati bez obzira na uvjete, ali isto tako, u našoj je praksi vrlo česta ona "dva loša ubiše Miloša". Ja nisam odustala, ali znam ljude koji jesu – odgovara Danijela.
Netko bi mogao reći da samo želite živjeti na grbači države – bockamo je.
– Baš naprotiv! I ja sam porezna obveznica, kao većina mojih kolega. Voljela bih imati osjećaj da država barem dio tog novca ulaže u nas, mlade autore. To je pitanje klime u kojoj možeš ili ne možeš raditi. Ulaganjem u pisce ulaže se u kulturu, koja je jedini izvozni proizvod prepoznatljiv u cijelom svijetu, pa se tako ulaže i u promociju države. Uostalom, što bismo bili da nemamo kulturu? – spremno odgovara.
Među "neprijatelje" mladih autora svrstava i nakladnike. Kaže, oni za vrlo mali novac otkupljuju prava, a poslije daju tek mizerne postotke od prodaje, često u vlastitim knjižarama.
– Ja sam svoju knjigu "Nauči psa trikovima" sama tiskala. Urednik, lektor, dizajn i tisak ukupno su me stajali 10.000 kuna, što sam uspjela vratiti prodajom. Ako prodam ostatak naklade, zaradit ću još barem toliko. Izdavač s kojim sam pregovarala nudio mi je honorar od 4000 kuna! Pa više mi se isplati da sama tiskam knjigu! – objašnjava nam svoju logiku.
Završila u antologiji
Kaže, i ljudima je drago kupiti knjigu izravno od autora, a ne dati novac knjižari znajući da autori u prosjeku dobivaju oko šest posto od prodajne cijene.
– Popisujem sve koji od mene kupe knjigu. Svi oni su donatori za razvoj moje nove knjige i kao takvi će biti navedeni na koricama, baš kao što neki navode Ministarstvo kulture – kaže.
U međuvremenu iz SAD-a stiže vijest da su njene priče uvrštene u antologiju moderne hrvatske književnosti urednice Mashe Belyavski-Frank s privatnog koledža u Indiani. Novo priznanje, ali ponovno samo izvana.
