Rođen je žgoljav i sitan u splitskom rodilištu. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, bio je gimnazijalac sitne građe koji je preživio pogrom u Dalmatinskoj zagori. Kada mu se u rukama našao osvetnički snajper, pogađao je nepogrešivo. Pogodio je i školskog kolegu koji se našao na neprijateljskoj strani, dobio nadimak Anđeo smrti, a kao dokaz da je pogodio ljudsku metu neprijateljima je gotovo ritualno izrezivao komad uha...
Nakon rata, spirala snajperskog rata nije se zaustavila. Naš snajperist nastavio je pogađati ljudske mete vođen voljom snažnijom od vlastite.
Čitatelji poput pčela
To je kratak sadržaj romana “Anđeo smrti – roman o snajperistu” koji je objavila Naklada Pavičić, a čiji autor nije prekaljeni ratnik koji piše autobiografiju, nego doktor znanosti, zaposlenik Instituta “Ruđer Bošković” i svjetski ekspert za neurofiziologiju i neurofarmakologiju Darko Orešković. U svjetskim znanstvenim časopisima objavio je pedesetak radova, ali objavio je i tri romana. “Anđeo smrti” mu je četvrti.
– Ovaj sam roman napisao prije deset godina i izdržao je test vremena. Sada je najvažnije da dospije do čitatelja jer su čitatelji knjiga u Hrvatskoj ugroženi poput pčela. Trebalo bi ih upisati na UNESCO-ovu listu radi zaštite. Drago mi je da je roman ostao aktualan i da se i drugi ljudi mogu prepoznati u radnji romana – rekao je Orešković na predstavljanju knjige u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu.
Pri tome je najviše mislio na predstavljača knjige, pukovnika Damira Radnića koji je na svojem ratnom putu bio i zapovjednik Bogdanovaca, ali i djelatni snajperist.
– Kada me Josip Pavičić pitao hoću li govoriti na predstavljanju “Anđela smrti”, mislio sam da je tu riječ o autoru koji piše o sebi. Među braniteljima sam se raspitivao jesu li čuli za snajperista kojeg su zvali Anđeo smrti. Nitko nije čuo za takvoga. Kada sam čuo da je knjigu napisao veterinar i da je riječ o fikciji, pristao sam govoriti o njoj – rekao je Radnić i naglasio da je Orešković očito duboko proučavao ratna zbivanja da bi napisao ovakvu knjigu.
– Kod snajperista je jako važno suzbiti strah, ali i biti strpljiv te paziti na kamuflažu. Kada uspijete prvi ili drugi put, čovjek često postane neoprezan, a to je opasno za život. Mi smo u ratu kao snajperisti pucali da ubijemo i to je u tim okolnostima zapravo bilo najhumanije. Protivnička strana pucala je da teško rani, a imali su taktiku da pogađaju naše vojnike koji su dolazili spasiti ranjenoga pa bi tu bilo više žrtava – rekao je Radnić koji je čuo da je u vrijeme rata bilo slučajeva rezanja ušiju.
– To se događalo, ali više na drugoj strani. Ipak, čuo sam i za nekoliko takvih slučajeva na našoj strani. Izbjegavao sam takve ljude jer je to prljavo i nečasno – rekao je Radnić.
Za Ratka Cvetnića, čiji je “Kratki izlet” jedna od najboljih knjiga o Domovinskom ratu, roman “Anđeo smrti” sažet je i dinamičan tekst pun dojmljivih slika koji progovara o ratu ne krijući njegove dobre i loše strane.
Sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak ide i korak dalje. “Da je Kafka pisao o ratu, ovako bi pisao”, rekao je Novak hvaleći energiju svake Oreškovićeve rečenice.
Ratni vuk samotnjak
– U ovom romanu nema patetičnosti, ali ima patosa distance – rekao je S. P. Novak ističući da se kod nas kao glavni predstavnici hrvatskog ratnog pisma spominju Cvetnić, Josip Mlakić, Alenka Mirković i Siniša Glavašević, ali da bi tu trebalo ubrojiti i Ivanu Sajko i “Rio bar”, Slađanu Bukovac i “Rod avetinjaka” i Roberta Međurečana i “Prodajem odličja, prvi vlasnik”. Kao romane koji difamiraju Domovinski rat S. P. Novak spomenuo je “Ovce od gipsa” Jurice Pbavičića i “Jebo sad hiljadu dinara” Borisa Dežulovića.
A zašto je Orešković napisao roman baš o snajperistu koji reže uha svojih žrtava?
– Glavni junak, onako sitan, ako želi zadržati svoju samostalnost i neuklopivost u postrojbi, to jedino može vojnom učinkovitošću, a to je snajperist – vuk samotnjak. Učinkovitost kao pripadnik tog roda vojske (snajperisti) mora nekako dokazati. I zato uho. I to uvijek lijevo, da ne ispadne da može pomoću jedne žrtve prikazati dvije. Kod njega se ne radi o oskvrnuću žrtve ili skupljanju „ratnog trofeja“, nego o hladnom dokazu učinkovitosti. Poput uzimanja uzoraka na sudskoj medicini ili patologiji – objašnjava Orešković.
snajperista ne djeluje iz neposredne blizine da bi mogao tek tako sjeći uši. Kada je već pisao na ovu temu onda je se trebao malo raspitati koje su rituale imali naši snajperisti, kao naprimjer urezivanje crte na pušci ili lomljenjee na češlju a ne gluposti mlatiti.