Rat koji ne prestaje, rat koji uporno žanje svoje žrtve, najčešće nevine, rat koji političari opravdavaju potpuno istim riječima kojima govore o blagoslovima mira....
To je “Ubojstvo” Hanocha Levina, drama koju smo premijerno vidjeli na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u petak, 17. veljače, kao veliku ansambl predstavu, prvo djelo ovog izraelskog dramatičara izvedenog u nas, autora kojeg ne poznajemo. I teško se oteti dojmu da smo ga mogli upoznati na bolji način.
Činilo se da u trenutku kada se bliži prva godišnjica rata u Ukrajini, a riječ je o ratu koji se događa samo dvije državne granice od nas, nema boljeg izbora od “Ubojstva” jer to je priča o tome kako rat pogađa, i tragično mijenja, neke sasvim obične ljude, one posve slične nama koji sjedimo u mraku kazališta, djelo koje se među ostalim bavi i ratnom histerijom gomile, ali i propituje kako žrtva, otac kojem je zvjerski u običnoj premetačini kuće ubijen sin, i sam postaje zločinac te tri godine poslije ubija mladence koji sa smrću njegova sina nisu imali ništa.
No, drama koju smo vidjeli čini se više kao skica za dramu nego dovršeno djelo jer te velike i važne teme kao da su ostale visiti u zraku, pregažene lijepim slikama drugog čina, preglasnom glazbom i velikim brojem ljudi na sceni koji na njoj baš i nemaju što reći. Jasno, imamo jako puno sreće u svojim životima jer unatoč tome što živimo u djeliću svijeta koji dobro zna što su to ratovi, ne živimo u Izraelu, gdje rat zapravo nikada ne prestaje.
Oni koji su imali priliku putovati tom zemljom, koji su se suočili s dugim cijevima pred ulazom u običan restoran ili u trgovačkom centru, kao i žičanim ogradama, betonskim barijerama i kontrolama koje se prelaze unutar te zemlje, znaju da rat tamo i rat ovdje nipošto nisu iste stvari.
Možda upravo zato Levinovo “Ubojstvo” nama ne znači isto. Nama, odraslima i odgojenima na Krleži, čini se da bi Otac trebao “vapiti” u nebesa zlo koje mu je učinjeno, da bi trebao rečenica i rečenica kako bi objasnio što ga je natjeralo da ubije nečijeg sina, isto tako mladog i nevinog, da siluje i ubije mladu ženu koja je tek stupila u brak... Ovdje tih rečenica nema. Može li ih uopće biti? Veliki Amos Oz sigurno bi ih pronašao.
Ovo je djelo za izvođenje u HNK Zagreb prevela upravo Amosova prevoditeljica Andrea Weiss Sadeh, a režirao ga je gost iz Izraela Ido Rozenberg, glumac i redatelj koji, sudeći prema knjižici predstave, ima vrlo istaknutu karijeru u vlastitoj zemlji. Dramaturgiju predstave potpisuje Sanja Ivić, a ostatak autorskog tima podijeljen je na izraelski i hrvatski dio ekipe, pa je tako scenografiju (svu u stiliziranim vrećama pijeska koje u nas znače obranu od poplave, a ne rat) kreirala Shani Tur, a kostime Ana Mikulić.
Cijenu jaza između dva svijeta koja se ovdje nisu dobro razumjela “platili” su glumci. U prvom redu Dragan Despot u ulozi Oca, iako posebno veseli njegova pojava na sceni središnje nacionalne kazališne kuće u novoj predstavi jer to znači da je netko ipak promislio o mirovini naših najvećih glumaca.
I sve ostale uloge na razini su skica. Ona Filipa Vidovića kao sina svedena je na jednu rečenicu, a neke od tih skica potpuno su nerazumljive poput Jelene Otašević Babić u ulozi premijerove supruge, za što glumica doista ne snosi ni najmanju odgovornost. Na sreću, ova je predstava tražila i mnogo mladih lica, pa barem mladi glumci imaju priliku za honorar.
