Neke grupe evoluiraju tijekom cijele karijere. Druge se oslanjaju na
legije privrženih obožavatelja i zauvijek ostaju vjerne zvuku koji ih
je proslavio. Prvima je potrebno puno hrabrosti i intuicije, ali ni
drugima zadatak nije lakši jer moraju dokazati da bunar iz kojega crpe
ideje neće tako skoro presušiti i pretvoriti ih u karikature vlastite
bolje prošlosti.
The Rolling Stones i u petom desetljeću postojanja praše gotovo isti
ritam i blues s kojim su startali, a Beatlesi su u samo sedam godina
potpuno uspješno transformirali svoj cjelokupni izričaj; Noel Gallagher
i dan-danas pokušava udahnuti novi život brit-popu, a Damon Albarn
sklada kineske opere...
Ništa drukčije nije ni u svijetu hard rocka i heavy metala. Kao
drastičan primjer kreativne filozofije mogli bismo navesti Motörhead,
grupu koja ima praktično jednu jedinu pjesmu i nemilice je tepe već
više od trideset godina – katkad se zove “Aces Of Spades”, katkad “Iron
Fist”, a ponekad – kao na posljednjem albumu – “Runaround Man”, ali
uvijek je prepoznatljiva i zarazna.
S druge strane, grupe kao što je, primjerice, Sepultura svakim su
albumom mijenjale i nanovo definirale novi stil, barem ako govorimo o
“pravoj” Sepulturi s Maxom Cavalerom na čelu. Za mnoge obožavatelje
hard rocka i heavy metala prve asocijacije na ljubljene žanrove bit će
AC/DC i Metallica. Grupe su to s kojima se, uz Iron Maiden, počinjalo i
prije četvrt stoljeća, ali i one čiji opus poštuju i današnji klinci
iako umjesto nasnimljenih kazeta i prišivaka razmjenjuju mp3 bootlege
koncertnih nastupa svojih junaka u Helsinkiju ili Bukureštu.
AC/DC, australski junaci žešćeg rocka koji graniči s metalom, na sceni
su već 35 godina i prodali su više od 200 milijuna kopija svojih
albuma. Najslavnije trenutke doživjeli su na prijelazu iz sedamdesetih
u osamdesete, s pločama “Highway to Hell” (1979.) i “Back in Black”
(1980.) – u tom kratkom međuvremenu od pretjeranog cuganja preminuo je
njihov prvi pjevač Bon Scott i zamijenjen je Brianom Johnsonom.
Novija rock povijest možda ih i ne bi upamtila kao toliko važne da se
1990. nisu iznenada vratili na veliku scenu albumom “The Razor’s Edge”
te megahitovima “Thunderstruck” i “Money Talks”. Nakon toga snimili su
još dva albuma za nijansu naklonjenija bluesu, koji su malo koga
oduševili, ali sada se vraćaju s “Black Ice” – albumom na kojem su
radili posljednje četiri godine i čija je namjena još jednom vratiti
staru slavu.
Bez imalo sumnje, AC/DC spadaju u grupu izvođača kojima je svaka
promjena u zvuku mrska, ali možda je baš to razlog zašto su i u
“jeseni” karijere zadržali zavidnu bazu poklonika, jer i velika većina
konzumenata njihove glazbe duboko je konzervativna i ne želi
eksperimente, nego samo novu dozu prijeko im potrebnog starog dobrog
hard rocka koji su AC/DC tako dugo i dično reprezentirali.
Ovaj put grupa je sasvim odlučna u namjeri da im pruži točno to – zato
je toliko dugo radila na novoj ploči, zato je i Angus Young (gitarist i
vođa grupe) u 54. godini života odlučio još jednom navući svoju
prepoznatljivu odoricu školarca u kratkim hlačicama.
“Obećavam da će ovo biti pravi rock'n’roll”, izjavio je nedavno Angus
za Rolling Stone, a producent Brendan O’Brien nadovezao se: “Sjećate li
se 'Back in Black’ ili 'Highway to Hell’? E, pa ovo je još uvijek isti
band i naša je misija da to dokažemo”.
Metallica je pak sasvim drukčija priča – no, u neku ruku slična jer
pokazuje zakonitost poznatu osobito dugovječnim izvođačima: izazovi
nisu uvijek vremenski ispred njih, katkad ih se može naći i u
prošlosti. Drugim riječima, najbolje je to izrazio njihov novi
producent Rick Rubin:
“Ako ste se više od 20 godina vodili idejom stalne i neminovne
promjene, možda je napuštanje te ideje najrevolucionarnija stvar koju
trenutačno možete napraviti”.
Rubin – kreativni genij i vizionar koji je osnovao Def Jam Records kao
jednu od najutjecajnijih etiketa u posljednjih 20 godina, odgovoran je
za “Walk This Way” Aerosmitha i Run DMC-a, producirao je najbolje
radove Slayera, Peppersa i System Of A Down, natjerao rockere da vole
Jay-Z-a i udahnuo novi život Johnnyju Cashu – pristao je na akciju
“spašavanja” Metallice samo ako ga bude potpuno slušala.
Od omiljene grupe većine metalaca u osamdesetima Metallica se u
devedesetima najprije komercijalizacijom, pa u “nultima” daljnjom
trivijalizacijom pretvorila u band koji svi vole mrziti. Od samih speed
metal početaka na “Kill 'Em All”, Metallica – grupa koja je dosad
prodala gotovo 100 milijuna nosača zvuka – svakim je albumom evoluirala
iako promjena nije uvijek bila nabolje.
Ta grupa rušila je granice: najprije su doslovce definirali thrash kao
podžanr metala i postali gotovo sinonim za njega, pa ga probili u
mainstream, a zatim ga i vlastoručno upropastili pomicanjem prema
pristupačnijem, uvelike trivijaliziranom zvuku. Kada je sastav 1989.
prvi put nastupao na dodjeli Grammyja, njegov thrash metal bio je
uzbudljiva glazba na samom kreativnom vrhuncu. U godinama koje su
slijedile osvojili su čak sedam tih nagrada, ali je glazba koju su
svirali zaradila etiketu reakcionarne i nazadne.
Preuzevši kormilo Metallice, Rick Rubin rekao im je neka ne zaziru od
vlastite prošlosti, nego da im ona posluži kao inspiracija: “Kreativni
vrhunac doživjeli ste s 'Master of Puppets’ i '...And Justice For All’
potkraj osamdesetih. Sad kad znate toliko toga više, možete li biti
barem jednako dobri kao onda?”, upitao ih je. Bubnjar Lars Ulrich u
intervjuima se žalio na bolove u križima i zglobovima (44. je na
plećima!), a pjevač i gitarist James Hetfiled trebao je posebnu
psihofizičku pripremu prije svake studijske seanse, ali poslušali su
šefa te uložili i posljednje atome energije kako bi još jednom
zazvučali kao u najboljim danima – kada je riječ o metalu, to nije samo
pitanje kreativnosti nego i tjelesne spreme...
AC/DC ili Metallica – tko će bolje zadovoljiti potrebe svoje publike?
Po svemu dosad viđenom, čini se da su obožavatelji prvih manje
zahtjevni, a takva je i njihova glazba – sve što se traži jest barem
još jedan “Thunderstruck” ili “Hells Bells” i svi sretni i zadovoljni.
S druge strane, Metallica je u puno nezavidnijem položaju: svaki
aranžman, rif i solaža naći će se pod mikroskopom publike već naviknule
na razočaranja, ali ako uspije, bit će to epski trijumf...
SUKOB TEŠKAŠA
Dugoočekivani novi albumi Metallice i AC/DC
