Kad je odmakao iz gradskih ulica, tek dva-tri kilometra, Vlado se pokaje što se uopće probudio u četiri ujutro i ovako po gustoj magli krenuo u lov na ribu. Još je sinoć sve pripremio, štap, udice i meredov i jaknu ako na vodi bude hladnije, stavio je i sklopivu stolicu u prtljažnik auta. Jutros si je skuhao kavu i pretočio je u termosicu, a stigao je i napraviti sendvič.
Kad je bio na izlaznim vratima, ugledao je ženu koja je krenula u kupaonicu: „Idem na pecanje!“, reče Vlado. Ona, škiljeći na jedno oko jer joj je bilo još zatvoreno od spavanja, reče: „Kaže se na ribarenje!“, i zatvori vrata kupaonice. Vlado približi glavu do vrata kupaonice i tvrdoglavo ponovi: „Na pecanje! Tako sam govorio u djetinjstvu, tako ću i sada.“ Žena je povukla vodu na kotliću.
Do ušća je trebao voziti petnaestak kilometara, našao je umirujuću glazbu na radiju, volio se polako buditi i trudio se voziti što bliže uz prljavobijelu crtu na sredini ceste kako ne bi izgubio kontrolu i orijentaciju pa sletio u jarak. Hodajući prtenim putem do Dunava, osjetio je dim cigarete, znao je da je blizu obale i svog susjeda pušača. Susjed je već zabacio dva štapa, olovo je povuklo udice do dna kao što se i hvata smuđ.
– Danas je odvratna magla! – reče susjed ne okrenuvši lice prema Vladi.
– Ha, za ribe to nije važno! – reče Vlado.
– Baš si pametan, a kako ti je bilo voziti?
– Stigao sam, to je važno. Na mom mobitelu nije najavljena takva magluština.
– Što piše na tvom pametnom mobitelu? – ironično će susjed.
– Prvo ću zabaciti štapove ... Au, kvragu, zaboravio sam svoju kanticu s kederima, sad nemam mamac.
– A ti si malo jači pecaroš. Posudit ću ti ja dva komada. A jesi li ponio štap za kedere i kruh?
– Jesam, mamac za njih napravit ću od komadića sendviča.
Kad je Vlado sve pripremio, umirio je štapove i najlon, zatim je mali štap pripremio za hvatanje kedera, primijetio je kako se magla razrjeđuje i sunce postaje sve svjetlije i toplije.
Evo što piše na mobitelu: danas promjenjivo, prije podne sunčano, a poslije podne kiša s grmljavinom. Ujutro mjestimice može biti magle… hm, mjestimice, baš su pogodili. Vjetar uglavnom slab, povremeno sjeverni, poslije sjeveroistočni. Jutarnja temperatura oko 17, dnevna 26 Celzijevih stupnjeva.
– A kolika je vlažnost? – pita susjed.
– Piše 93 posto!
– Ha, i mi ćemo postati ribe, trebat će nam škrge.
– A što ti nemaš takav mobitel? Kad te sve zanima…
– A nije mi se dalo učiti na taj osjetljivi, kako se kaže, tač, mobitel.
– Ivo, pogledaj! Štap! – vikne Vlado.
Susjed Ivo zgrabi štap, naglo potegne i osjeti jaču silu koja mu se suprotstavljala. Štap mu se svinuo do vode.
– Sad ga polako vuci, umori ga. Što misliš koliki je?
– Najmanje tri-četiri kile! – reče Ivo.
– Vlado se meškoljio prebacujući težište s noge na nogu, kao da on izvlači ribu.
– Ivo je uspio dovući ribu do obale i onda meredovom uhvatiti je i baciti na pijesak. Riba je bila mirna i on to iskoristi i odmah je stavi na povodac koji je dobro pričvrstio vezujući ga oko obližnje vrbe.
– Stvarno bi mogla biti i tri kile! – reče Vlado.
– Šta? Smuđ ima sigurno i pet! – tvrdio je Ivo.
Vladini su štapovi mirovali, uhvatio je šest kedera i sjeo na stolicu i pojeo sendvič te pitao Ivu hoće li piti kavu. Obojica su pila i pričala o prijašnjim ulovima, tek kasnije primijete da ih sunce sve više grije. Obojica skinu jakne, a Ivo još ostavi lovački prsluk s puno malih džepova, iz jednog izvadi cigaretu i zapali je.
– Baš mi je žao što je danas bila tolika magla, uz pecanje uvijek volim što smo ovdje daleko od grada i možemo gledati zvijezde i galaksije, svemir…
– De, de… – reče Ivo.
Vlado je napola legao u stolici i gledao u plavo nebo. Mogao je samo maštati što se krije u tom plavetnilu.
– Ivo, moram ti nešto reći kao prijatelj, znaš, mislim da smo mi sami dokaz o postojanju Boga.
Ivo je šutio, a Vlado je napravio pauzu, čekao je da susjed treću ribu stavi na povodac.
– Ja ne želim biti slučajnik, kao, samo tako sam se rodio, slučajno, mi smo svi slučajno ovdje. Ne može biti da u tom ogromnom prostoru samo slučajno postoji užarena materija, ohlađena materija i mi mali, planet nam je mali, a mi? Mi smo bubice koje sve to spoznaju i umiru, ništa zapravo ne znajući tko smo, što smo, kuda idemo. Mora postojati netko velik koji to zna, vjerujem da postoji Bog.
– A sad što govore da ima puno planeta i puno vjerojatnosti da postoji život i drugdje u svemiru? – reče pitajući Vladu, ali i sebe.
– Ma može biti drugih bića, mogu biti sto puta razvijeniji, ali univerzum je takav da se ne možemo ni susresti. Treba putovati milijune svjetlosnih godina. Tko je stvoritelj svega ovoga, tko zna kako je sve nastalo, a kakva je budućnost. Smiješno je da samo mi znamo i svjesni smo troga što vidimo. I što onda? Pa mi smo kao vinske mušice.
– One žive jedan dan! – kaže Ivo.
– Pa, svejedno je, jedan dan ili sto godina, nema smisla ako nema nekoga tko zna sve. Bog.
– Možda imaš pravo. Još ćeš me nagovoriti da idem u crkvu – reče Ivo.
– Na ništa te ne nagovaram. Samo razmišljam. Ne mogu pristati da sam se slučajno rodio, umro i nikom ništa. Slušaj, Vlado, danas si jako razgovorljiv, ti znaš da volim tišinu na pecanju, evo ja sam uhvatio tri, ne, četiri ribe, tri smuđa i jednog klena, a ti nisi upecao ništa.
– Nema veze, sretan sam što sam prvi put rekao naglas, i to tebi, prijatelju, svoju ideju o postojanju Boga.
– Idemo kući? – upita Ivo.
– Ja ne. Ostat ću još malo.
– OK, samo pazi da te neće Sunce iz tog svemira …
– Neće, neće – reče Vlado i uvali se u svoju stolicu.
Štapovi su mirovali jer on nije ni provjerio ima li još mamaca na udicama.
Obojica su pila i pričala ... ima toga. Vala dunđerluka. Odnio vrag šalu, a šejtan zezanje. Dižem ruke.