Prije koncerta Cecilie Bartoli u Lisinskom s baroknim ansamblom zürichške opere La scintilla (iskra, bljesak) potpisao bih da prema njoj imam ambivalentan odnos, riječi su američkog kolege koji ju je mnogo puta čuo uživo. Svakako dvojben u odnosu prema odslušanom i odgledanom na CD-ima i DVD-ima.
Previše kretnji, previše afektacije, prenapregnute interpretacije. No Bartoli uživo je druga priča, priča koja je opčinila prepunu dvoranu Lisinski i koja se na dodatke kao rijetko kada dignula na noge. I doista je Bartoli zaslužila sve svoje zlatne ploče, Grammyje i druge nagrade, ali nije samo uvijek sumnjiv proizvod diskografske industrije već autentična umjetnica koja barokni repertoar kastrata poznaje u dušu i koja sebe opisuje kao koloraturni mezzosopran.
Beskrajno je i nedostižno virtuozna pjevačica koji niti u svim koloraturnim slapovima ne gubi sadržaj. Beskrajno je izdržljiva kao kakva maratonka, jer četrnaest baroknih arija koliko ih je otpjevala, nema niti jedna operna uloga. Sa svojim “muškim” kostimima istovremeno je i scenski prezentna i najbolja u povučenim i intenzivnim polaganim arijama.
Evo što kaže Cecilia : “..treba se prepustiti emocijama, ne brinuti o samom pjevanju, glasom treba letjeti. Prilika za let je slikanje glasom. Moći slikati glasom znači tražiti boje, sjene; moći koristiti glas kao instrument koji uspijeva ući u dijalogg s ostalim instrumentima...” ...miljama daleko su naši operni pjevači od talenta, a kamoli ovakvog poimanja pjevanja...šteta!