Snažan emotivan akt koji teatralizira protokol, a istodobno formalizira umjetnički program – tako je novi intendant Krešimir Dolenčić zamislio i režirao svečano otvaranje 64. Dubrovačkih ljetnih igara, a koliko je u ostvarenju te zamisli uspio pokazalo je veliko odobravanje publike s tribina već na preksinoćnjoj generalnoj probi.
Otkucaji srca, duboki kao da dopiru iz temelja Grada, zvučni su signal koji se stalno ponavljao,a poziv glumcima "Neka uđu!" snimljen je kao jeka mnoštva glasova uz projekcija lica Dubrovčana na zvoniku iznad Straduna.
Himna usred programa
Protokol je doista maksimalno teatraliziran pa je Lijepa naša, umjesto da bude signal na početku ceremonije, postala sastavni dio programa, a gradonačelnik je pod Orlandov stup došao kroz rasplesano mnoštvo. Ipak, kao jedini dio uštogljenog protokola, Vlahušić je stršao svojim predugim govorom u kojem se, nakon pozdrava državnicima i ostalim političkim uglednicima, nepotrebno natjecao s Paljetkom, Gundulićem, Vojnovićem, Držićem, Lucićem i ostalim književnicima koji su, citirani u programu, rekli sve bitno i važno o gradu, uključujući i malu odu čiopama koje su nadlijetale i ovu svečanost.
Plesao se linđo, ali i menuet na Sorkočeviću glazbu uz sudjelovanje brojnih građana. Pjevala se i poznata dubrovačka pjesma o zelenoj naranči "iza mira od bijeloga grada", a u uvodnom snimku Luko Paljetak je pozvao na nastavak nikad završenog zidanja Grada kao ideala u kojem estetika izrasta iz etike sadržane u čuvenom zapisu "Non bene pro toto Libertas venditur auro".
Sjajna Marija Šegvić
Osim jedinog ceremonijalnog zastoja s Vlahušićem, koji se nije znao uklopiti u Dolenčićev koncept, svečano je otvaranje bilo lišeno pompoznosti i pretvoreno u vrlo dinamičnu, šaroliku i radosnu cjelinu s knezom koji razdragan sve snima svojim mobitelom. Silan je prilog toj dinamičnosti dao skladatelj i pijanist Matej Meštrović koji se sa samoborskim udaraljkaškim sastavom Sudar pobrinuo za snažan i brz ritam svečanosti i glazbu koja u sebi ima mnoštvo prepoznatljivih znakova i citata, od Dubrovačkih trubadura do kola iz Gotovčevog Ere kao svojevrsne najavu obaveznog finala sa Himnom slobodi. Nepotrošiva je ta glazba, baš kao i Gundulićevi stihovi koje je uistinu uvjerljivo, emotivno i zanosno s Orlandova stupa klicala mlada glumica Marija Šegvić.
Dok se na jarbol iznad Orlanda dizala zastava sa zlatnim slovima Libertas širili su se trnci uzbuđenja i ganuća, a poneko se i pridružio pjevanju dva zbora, jednog mostarskog i drugog dubrovačkog, uz Simfonijski orkestar Muzičke akademije iz Zagreba pod ravnanjem Tomislava Fačinija. E ovo je pravo otvaranje – komentar je koji se najčešće čuo među Dubrovčanima u večeri koju je zaključio veličanstveni vatromet iznad mora.
