Njemačka europarlamentarka, veteranka Doris Pack u nas će ostati zapamćena kao prijateljica Hrvatske, a u Europi kao prijateljica filmske, odnosno audiovizualne industrije. Lani je bila jedna od najvećih zagovaratelja svojevrsne pobune europskih filmaša koji su se zauzeli za izuzeće audiovizualnog sektora iz pregovora o Trgovinskom sporazumu između EU i SAD-a. Podsjetimo, SAD je zatražio da audiovizualni sektor u EU više ne bude subvencioniran, odnosno da isključivo ovisi o tržištu, što bi u situaciji svjetske dominacije Hollywooda značilo smrt europskog filma.
Dijelovi europske desnice koji se zalažu da isključivo tržište bude regulator odnosa i podupiru krupni kapital slabo mare o europskoj kulturi, no, nasreću, takvi su kod lanjskog glasovanja bili u manjini, ali ne toliko značajnoj da bi se kulturnjački orijentirana strana mogla opustiti. Kao osoba koja dolazi iz kulture i prosvjete, Doris Pack shvatila je moguću opasnost i prije no što je ona izašla na površinu te je još 2007. godine, uz savjete svoga prijatelja Wima Wendersa, pokrenula nagradu LUX za najbolji film i natjerala više od 700 europarlamentaraca da za nju glasuju.
Nastaje i ostaje lokalno
Većina zastupnika još uvijek shvaća to glasovanje kao jedno u nizu zaduženja koje moraju pregrmjeti za svoje visoke plaće, a razgovarajući s nekima od njih moglo se shvatiti da mnogi ovaj odabir više shvaćaju kao Euroviziju, dajući glasove prije susjednim ili prijateljskim zemljama (ako već njihove nisu u natjecanju), nego kao ozbiljnu filmsku nagradu koja želi dostići važnost i moć najjačih filmskih nagrada koje se dodjeljuju u EU.
No, i s takvim pristupom, ništa nije moglo spriječiti novi trijumf „Ide" Pawela Pawlikowskog koja sada već, posve opravdano, postaje jedan od najcjenjenijih europskih filmova ovoga desetljeća, a unatoč hermetičnom art-štihu i crno-bijeloj fotografiji počela je i sasvim dobro zarađivati jer ima distribuciju u pedeset šest zemalja (uključujući i Hrvatsku, u kojoj se počinje prikazivati u siječnju, a od koje se vjerojatno neće baš puno kruha najesti). Zarada bi bila i puno bolja da nije glavnog problema europskog filma – segmenta distribucije, uz koji je vrlo usko vezan problem i segment promocije. Naime, glavni problem europskih filmova u tome je što većina njih nastaje lokalno, a lokalno i ostaje; jezične, kulturne i ostale barijere razmrvljuju potencijalno veliko tržište i čine da je filmovima jako teško prelaziti granice zbog kojih producenti i distributeri često i unaprijed dižu ruke od pokušaja razbijanja zidova.
Primjerice, kandidat za nagradu LUX, „Razredni sovražnik" imao je u Sloveniji više od 50.000 gledatelja, ali nikakav napor nije uložen da se dođe do nositelja svjetskih prava, zbog čega je već navodno pukla ljubav između redatelja Roka Bičeka i producenata njegova filma. Uz distribuciju, usko je vezan i problem promocije. Poljski distributer Jakov Duszinski ukazao je na njega primjerom „Ide" koja je imala posve suprotne rezultate na dva najveća europska tržišta: u Francuskoj je „Idu" vidjelo oko pola milijuna ljudi, dok je u Njemačkoj prošla gotovo nezapaženo. Distributeri na ta dva područja imali su posve različite ideje kako promovirati film: jedni su imali dobru ideju, drugi očito jako lošu. Duszinski pravilno smatra da kod Europljana treba stvarati potrebu za gledanjem europskih filmova, koji su puno bliži stvarnom životu i problemima od Hollywooda koji nas itekako dobro uvjerava da smo kao pojedinci jako zakinuti ako ne gledamo neki novi razvikani blockbuster.
Tržišna premoć SAD-a
Ako su se tijekom ovih diplomatski uglađenih sastanaka negdje mogli čuti ili osjetiti disonantni tonovi oni su u činjenici da europski filmski fondovi poput MEDIA-e ili Creative Europa oko osamdeset posto svojih sredstava ulažu u proizvodnju, dok ih tek osam (prema Duszinskom) ostaje za promociju. Europskoj kinematografiji ne nedostaju dobri filmovi, ali očito je da će se na tom segmentu ubuduće morati više raditi. Istodobno, američki filmovi nemaju nikakve jezične, kulturne ili druge vrste distribucijskih barijera na svom kontinentu, a budžeti za promociju penju se i do trećine ukupnog budžeta. Američkoj filmskoj industriji to omogućava neprestani gospodarski razvitak i tržišnu premoć u gotovo cijelom svijetu (uz male iznimke poput Indije). Hollywoodskim filmovima europske nacionalne kinematografije mogu se uspješno odupirati tek lokalnim komedijama.
Hollywoodski redatelji mogu raditi uspješne komedije „općeg karaktera", ali samo lokalni redatelji i scenaristi mogu stvarati autohtone humoristične priče koje prikazuju duh, mentalitet, fizičke i psihološke karakteristike i mehanizme sredine kao što su u našem slučaju „Kako je počeo rat na mom otoku", „Maršal", „Što je muškarac bez brkova" i drugi. Slično se odnosi i na filmove koji prikazuju autentične socijalne probleme, iako drame već puno manje privlače Europljane u kina, no u svemu ostalome, posebno u filmovima koji jako ovise o budžetima i angažmanu velikih svjetskih zvijezda, europski film teško može biti takmac Hollywoodu.
U takvoj situaciji izuzeće AV industrije iz Trgovinskih sporazuma između SAD-a i EU od vitalnog je značaja; pregovori još nisu zaključeni, ali u neformalnim razgovorima s Doris Pack između sjednica moglo se čuti da u ovom trenutku ne postoji opasnost te vrste. Kulturno osviješteni europarlamentarci imaju navodno nadmoćnu većinu, jedino sad postoji problem što se za primjerom izuzeća AV industrije žele šlepati i neki drugi gospodarski segmenti koji nisu ni približno u tako delikatnoj situaciji kao audiovizualni sektor.
