Već od prve pjesme “Trouble’s Coming” trećeg albuma “Typhoons” britanskog dvojca Royal Blood jasno je da dolazi nevolja, bar za neke.
Ali i nagrada za sve koji vole transžanrovska povezivanja u kojima “Typhoons” (Warner/Dancing Bear) zvuči kao da ste Jacka Whitea ili The Black Keys povezali s Goldfrapp i Daft Punk. Nakon što su brutalnom heavy-bas podlogom á la Koja s prvijenca iz 2014. i nasljednika “How Did We Get So Dark?” iz Brightona izašli na svjetsku pozornicu, treći album donosi promjenu smjera radikalnu poput one Arcade Fire, također prebjega u plesn(ij)u matricu prije nekoliko godina.
Plesna ploča s distorziranim basovima Mikea Kerra i strojnim bubnjanjem Bena Thatchera, koji u rafalima kao da ponavlja uvod iz “Sunday Bloody Sunday” U2, Royal Blood sparili su diskokuglu s nekog plesnog podija s hard-rock paljevinom koja izgara na primordijalnoj blues vatrici. Ima tu i jasnih utjecaja Queens of the Stone Age (Josh Homme producirao je pjesmu “Boilermaker”) i White Stripes, vokali ponekad podsjete na Arctic Monkeys, dok “Either You Want It” zvuči kao plesni Led Zeppelini u davnoj pjesmi “D’yer Mak’er”. Niti “Boilermaker”, “Mad Visoins” i “Hold On” nisu predaleko od Pageovih motoričnih, cikličnih rifova, s tom razlikom što Kerr svira “nuklearni” bas.
U ovo postmoderno vrijeme Royal Blood izveli su zanimljiv facelifting povezivanja hard-rocka, funka i elektronike, plesnog ritma i rokerske podloge. Navodno je Mike Kerr krenuo putem općeg otrežnjenja pa mu je novopronađena stabilnost omogućila pogled u neke tamnije preokupacije, zbog čega tekstovi pjesama djeluju ispovjedno, što baš i nije glavna odlika plesne glazbe. No, razmakom između sjene i svjetla Royal Blood napravili su korak dalje i otvorili si područje rada u kojem su ranije karakteristike cijepili novim sastojcima. Završna klavirska balada “All We Have Is Now” zadnja je “nevolja” i potpuna promjena ambijenta albuma, prva takva pjesma Royal Blooda i efektan završetak “tranzicijskog” albuma promjena.
