U epidemiološki prorijeđenom gledalištu Arene, pred dopuštenih 1500 gledatelja, 68. Pulski filmski festival otvoren je “Murinom”. Radi se o debitantskom filmu Antonete Alamat Kusijanović koji je nakon golemog uspjeha njezina kratkometražnog filma “U plavetnilo” predstavljenog na Berlinaleu 2017., od početka priprema izazivao mnogo međunarodne pažnje.
“Murina” je, primjerice, razvijana u sklopu First Films First programa Goethe instituta, a Kusijanović je postala i prva Hrvatica koja je u procesu pripremanja “Murine” primljena i na Cinefondation rezidenciju u Cannesu. Uz hrvatske produkcije Antitalent i Spiritus movens, film su koproducirale tvrtke Sikelia Prods velikog Martina Scorsesea i RT Features slavnog Rodriga Teixeire, a stvarala ga je međunarodna ekipa u kojoj se istaknuo Cliff Curtis, novozelandski glumac poznat po ulogama u velikim produkcijama, od serije “Fear the Walking Dead” do filmova iz franšize “Brzi i žestoki“, a nakon „Murine“ gledat ćemo ga u novim nastavcima „Avatara“.
Ukratko, talentiranoj hrvatskoj redateljici baš sve se poklopilo i omogućilo joj da svojem debitantskom filmu pristupi uz produkcijske uvjete kakve bi i mnogo iskusniji autori mogli samo poželjeti. Kusijanović je priliku iskoristila do maksimuma: njezina „Murina“ zaokružen je feministički film o srazu tradicionalnog Balkana i multikulturnog konteksta u kojem se neizbježno razvija hrvatski turizam, pripovijedajući i o jazu generacija, o propuštenim životnim prilikama, o opresivnom patrijarhatu te kolonijalnom kapitalizmu raznih inozemnih investitora koji se sve više interesiraju za našu obalu. Na suptilan način, koji će prije razumjeti lokalna nego internacionalna publika, autorica se dotaknula i još uvijek mnogima bolne teme kornatske tragedije, u kontekstu svetinja koje smo spremni žrtvovati zbog profita. Sve te kompleksne teme autorica je stijesnila u stereotipnu obiteljsku priču u kojoj dalmatinskog patrijarhalnog tiranina Antu zastrašujuće uvjerljivo igra Leon Lučev, a njegovu kćer željnu slobode iznijela je maturantica dubrovačke gimnazije Gracija Filipović, u čijem se nastupu nimalo ne vidi nedostatak formalnoga glumačkog obrazovanja. Obitelj susrećemo u trenutku u kojem se Ante frenetično priprema za posjet Javiera, milijunaša na čijoj je jahti radio. Kompleksan odnos između dvojice muškaraca čija je suradnja naglo prekinuta Antinom pogreškom, no koji i dalje inzistiraju na manifestnom prijateljstvu, dodatno je otežan činjenicom da je Antina supruga Nela (dansko-srpska glumica Danica Čuričić) dugo bila predmetom Javierova romantičnog interesa.
Pripreme za Javierov posjet pretvaraju se u noćnu moru zbog Antine opsesije da sve mora biti besprijekorno, pa makar i lažno, jer ulozi su veliki – ako se bogataš zainteresira za investiranje u obližnju zemlju, Antina obitelj napokon bi se mogla izdići iz životarenja koje je, iako na rajski predivnoj jadranskoj lokaciji, miljama daleko od ugodna života. Međuljudske katastrofe koje će uslijediti otvaraju prostor za nemilosrdnu analizu dalmatinskih obiteljskih i socijalnih zajednica, kao i odnosa prema strancima koje istodobno preziremo i priželjkujemo.
Tim često nemilosrdnim kontekstom iz perspektive mladih žena željnih promjena zadnjih godina bavilo se nekoliko redateljica i redatelja: „Aleksi“ Barbare Vekarić, „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić, „Mare“ Andree Štake, „Terezu37“ Danila Šerbedžije, a sada i „Murinu“, koja je već nakon premijere ostvarila jedan od najvećih uspjeha u modernoj povijesti hrvatske kinematografije, osvojivši nagradu za najbolji debitantski film u programu „15 dana autora“ na festivalu u Cannesu. Ta velika vijest u Hrvatsku je stigla par sati prije otvaranja Pulskog festivala. Prava je šteta što redateljica nije mogla prisustvovati tom dvostrukom trijumfu – neslužbeno doznajemo da je uoči pulske projekcije završila u rodilištu. „Murina“ sada čeka projekciju na Sarajevo Film Festivalu do koje, nažalost, usprkos najavama, neće biti dostupna hrvatskoj publici. Vidjet ćemo kako će film proći na dodjeli Zlatnih arena, no trenutačno se čini nemogućim da producenti kući ne odu bar s nekoliko nagrada.
Nikog više nije briga za stvarnu kvalitetu filma. Puno je važnija tema.Prikazivanje vlastite zemlje u negativnom svjetlu, kad se radi o zemlji koja nije miljenica Zapada, uvijek i bez iznimke, donosi nagradu redatelju. Naročito ako je redatelj žensko ili gej. O kakvom to patrijarhatu govori jedna mlada žena, kad se ja sa gotovo 70 na leđima, jedva sjećam ljudi koji su bili "gazde kuće"? Odavno su žene preuzele tu ulogu. Postoji izreka :Taj film nećeš gledati. Ja ovaj sigurno neću.