Zahuktao se 30. Sarajevo Film Festival, najveće i najglamuroznije filmsko događanje na Balkanu, koje u srce Bosne svake godine dovede najveće zvijezde svjetskoga filma. Dok se crvenim tepihom šeću Noomi Rapace, Meg Ryan, Alexander Payne i Cord Jefferson, a kina su toliko krcata da za većinu projekcija ulaznica više ni nema, festivalski život prelio se na sarajevske ulice, u kojima su brojni ugostitelji odlučili iskoristiti mogućnost produženog radnog vremena da tijekom festivala i sami naprave nešto jači program.
U popularnoj Ulici zelenih beretki to se, nažalost, pretvara u nesnosnu gužvu s turistima koji povraćaju, preglasnom glazbom i policijom koja svako malo sprečava tučnjave, ali ako izdržite i produžite do Radićeve, malene ulice u kojoj se krije nekoliko dobrih kafića i već pomalo legendarna knjižara Buybook, naletjet ćete na sasvim drugu, građansku i kulturnu, ali nipošto dosadnu sliku Sarajeva. Baš tamo smjestio se Festival u centru, događanje komplementarno filmskom festivalu, iza kojega stoje i neki od njegovih suosnivača.
Dok se na filmskim platnima od 16. do 23. kolovoza vrti više od 250 filmova, u Radićevoj i njezinoj najbližoj okolici popodneva i večeri rezervirane su za eklektični, a očito s ljubavlju osmišljeni program prepun književnih promocija, izložbi, kreativnih radionica, kolektivnog vježbanja, pomalo zaboravljenih igara te glazbenih programa koji se kreću u rasponu od sevdaha do eksperimentalne elektronike DJ Demiana, alter-ega našeg Mrleta iz Leta 3.
Kao u nekom vremeplovu koji nas vraća u vrijeme prije devedesetih, tu se nasred ceste možete poigrati lastiša i klikera, pustiti djecu da otkrivaju svijet lutkarstva u Vunenom pozorištancu, naučiti izrađivati nakit starih Delmata, zaigrati stolni tenis ili šah s građanima treće životne dobi… Promatrajući klince kako se tu igraju neopterećeni prometom i gužvom koja je pojela većinu sarajevskog centra, na trenutak gotovo da vidim ulicu pred zgradom svoje bake u Osijeku, u kojoj sam igrala iste te igre sve dok nas s asfalta nije pomeo rat.
No taj rat itekako je i dalje vidljiv na zgradama, pa i tijelima Sarajlija, kao i u programima većine, pa i ovog festivala. Ove godine u tom je kontekstu zanimljiva izložba "Labirint devedesetih" Dejana Ubovića, Dubravke Stojanović i Igora Štiksa, čiji fragmentirani postav prikazuje djeliće iskustava ljudi čiji su životi izbrisani preko noći. O prijetnjama budućnosti govori pak "Pleonexia2 – oduzeta budućnost" Almina Zrne, koji se u svojem radu fokusirao na "dva svjetska uragana", vratolomnu tehnološku ekspanziju i ubitačne klimatske promjene.
Istovremeno, s pročelja zgrada u Radićevoj gledaju nas ženski likovi s ranih, naoko neuspjelih fotografija zvjezdane iranske fotografkinje Newshe Tavakolian. Te fotografije, odbačene zbog tehničkih nesavršenosti, danas su moćan dokument jednog vremena i stanja uma iranskih žena koje povijest, baš kao i bosanske, prečesto nije mazila.
Sve su to teme od kojih Festival u centru ne bježi – baš naprotiv, ali nas u tom procjepu između traumatične prošlosti i neizvjesne budućnosti podsjeća i na potrebu slavljenja života u svim njegovim oblicima, ovdje i sada. Na kraju krajeva, u pokušaju da se u vremenu ratnog bezumlja održi osjećaj zajedništva, otvorenosti i normale nastao je i Sarajevo Film Festival, koji ovaj program vraća na originalne postavke opuštenog prostora umjetničke slobode, paralelno s glamuroznim dijelom njegovih javno najistaknutijih događanja, te kao očita opreka užasima loših partija pred birtijama širega centra.
I zato kada dođem u Sarajevo, prvo zavirim u Radićevu.
