U listopadu 2015. u bukureštanskom klubu Colectiv u vrijeme održavanja koncerta velikom brzinom buknuo je požar koji je na mjestu odnio 27 života, uključujući četiri od pet članova benda koji je nastupao. Tragedija je izazvala masovne proteste nakon kojih je ubrzo pala vlada. No, mnogi od 180 ranjenih završili su u bolnicama, gdje je idućih mjeseci preminulo još 37 mahom mladih ljudi. Međutim, dobar dio njih nisu usmrtile opekline, nego infekcije izazvane takozvanom bolničkom bakterijom. Novinarska istraga, uz pomoć zviždača iz zdravstvenih ustanova i sustava, pokazala je da su tolike smrtonosne infekcije u rumunjskim bolnicama posljedica višegodišnje pogubne prakse vodećeg opskrbljivača bolnica dezinfekcijskim sredstvima koja su, radi ostvarivanja što većeg profita, bila razvodnjena do te mjere da su postala neučinkovita. Za otkriće kriminalnog skandala, koji je za posljedicu imao smjene ministara i uhićenje direktora bolnica, zaslužna je bila redakcija vodećih rumunjskih sportskih dnevnih novina Gazeta Sporturilor, a na čelu cijele operacije bio je dugogodišnji glavni urednik i jedan od najpoznatijih rumunjskih sportskih novinara Cătălin Tolontan. Nakon prvotnog odbijanja, redakcija je nakon nekoliko mjeseci, uz dogovor osobito strog prema zaštiti svjedoka zviždača, pristala da njihovu istragu prati filmska ekipa producenta i redatelja Alexandera Nanaua. Rezultat je bio dugometražni dokumentarni film “Kolektiv” (Collective) koji je, nakon svjetske premijere na Venecijanskom filmskom festivalu u rujnu 2019. te serije priznanja i nagrada rumunjskoj kinematografiji, donio i prve nominacije za Oscar. I to u dvije kategorije: kao najbolji dokumentarni te kao najbolji film uopće u međunarodnoj konkurenciji. Duboko potresen filmom, smjesta sam poslao poruku s čestitkama i dubokim poštovanjem rumunjskom kolegi Tolontanu, koji je smjesta i odgovorio i pristao na ovaj razgovor za Obzor, koji smo prošle nedjelje vodili preko Zooma.
Danas je nedjelja, dan za sport. Kako napreduje rumunjsko nogometno prvenstvo?
Ovako bez publike sve manje i manje je zanimljivo. Ali ipak, danas je, kao i svih nedjelja, za našu redakciju vrlo užurban dan.
Radite od kuće?
Da, samo mi to zovemo drukčije. Ne kažemo da radimo kod kuće, nego da živimo u redakciji. (smijeh)
Mnogi od brojnih članaka koji su nakon oskarovskih nominacija o vama objavljeni u vodećim svjetskim medijima navode da ste, pod dojmom filma “Svi predsjednikovi ljudi”, od djetinjstva željeli postati istraživački novinar. Je li to točno?
Nikada nisam želio postati istraživački novinar. Čak i sada, nakon trideset godina rada, ja na našu profesiju ne gledam tako. Naravno, mnogi se od nas bave istraživačkim novinarstvom, ali svatko od nas počeo je kao novinar koji donosi vijesti. Mi nismo ni istraživački, ni sportski, ni kulturni, ni politički novinari, nego ponajprije ljudi koji objavljuju vijesti. To je moj credo, jer cilj je svakog istraživanja doći do još jedne vijesti.
Kada ste objavili svoj prvi novinski članak?
Odmah nakon pada Berlinskog zida i komunizma u Rumunjskoj, i to upravo u Gazeti Sporturilor. Oduvijek sam bio zaljubljenik u sve sportove i, kada su mi, još kao studentu, objavili prvi članak, bio sam silno ponosan. U isto vrijeme objavljivao sam i u studentskom mjesečniku koji smo pokrenuli i objavljivali godinu dana.
Studirali ste novinarstvo?
Ne, ekonomiju. Ali nisam završio studij jer sam počeo raditi u novinama, a u to doba početka naše nove ere baviti se novinarstvom bila je stvar velike strasti i časti. Ali, kako sam završio informatičku srednju školu, u novinama nisam počeo raditi kao novinar, nego kao grafičar, prelamač.
Kada ste postali glavni urednik?
Već 1997., ali ne u Gazeti, nego u tada novopokrenutim sportskim dnevnim novinama Pro sport. Za to je zaslužan legendarni rumunjski novinar Ovidio Ioanitoaia, koji je 1990-ih vodio i najgledaniju televizijsku emisiju u Rumunjskoj koja je bila sportska, ali i toliko snažna i važna da su je gledali svi. Ioanitoaia mi je poklonio povjerenje i postavio me za glavnog urednika svojih novih sportskih novina. Njemu mnogo dugujem jer me je tako mladog, s 29 godina, gotovo natjerao da se prihvatim tog posla, a od njega sam naučio i sve glavne postavke i principe novinarstva kojih se i danas držim. To se u prvom redu odnosi na naše obaveze i odgovornost, kao i na naša prava, među kojima je i pravo na pogrešku, dokle god je ona počinjena u dobroj vjeri i namjeri. On je u svakom pogledu bio i do danas ostao moj mentor, a ja sam prije dvije godine učinio nešto slično i kao svog nasljednika na mjesto glavnog urednika Gazete Sporturilor postavio dvadeset godina mlađeg kolegu. Naš je odnos sličan onom koji sam ja u toj dobi imao s Ovidiuom Ioanitoaiaom. Ja sam sada urednik koordinator za dvoje novina i kao svoju glavnu dužnost i obvezu vidim upravo rad na odgajanju nove generacije mladih novinara.
To je sjajno, ali čini mi se da danas u pravilu više ne postoji takav sistem i institucija mentorstva, nego se mlade novinare jednostavno baca u posao bez pravog vodstva kakvo ste vi, a moram reći i ja u svojim novinarskim počecima, imali. Dijelite li taj moj dojam?
To je jako dobro pitanje. Ja vjerujem u sistem i institucije. I zato, kada danas mene i moje kolege zbog filma “Kolektiv” mediji širom svijeta nazivaju herojima, ja neprestano ponavljam da to nije istina. Mi smo samo članovi redakcije bez koje nas ne bi bilo. Naše novine imaju povijest i tradiciju dugu 96 godina. Svi naši prethodnici kojih više nema i dalje su prisutni među nama i među našim stolovima. Na zid iza svoga uredničkog stola dao sam postaviti veliki kolaž načinjen od slika svih tih velikih novinara počevši od onih iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Kada je Gazeta Sporturilor bila osnovana 1924. godine, bile je među prvim dnevnim sportskim novinama u Europi, kakve su tada postojale još samo u Mađarskoj i Italiji. To je za nas razlog velikog ponosa i mi nastojimo očuvati to važno naslijeđe. Te slike na zidu portreti su naših novinarskih predaka koji su često radili u mnogo težim i riskantnijim situacijama nego mi, osobito u komunističkom razdoblju kada nije bilo dopušteno gotovo ništa. Mnogi danas u Rumunjskoj to novinarstvo starog kova smatraju zastarjelim i suvišnim. Mi mislimo drukčije. Riječ je o istoj profesiji, s istim načelima i standardima. Zato ja i dalje čvrsto vjerujem u instituciju redakcije koju ne čine zidovi, namještaj i suvremena oprema, nego principi i odnos povjerenja s javnošću. To je nešto jako važno što nikada ne zastarijeva. U Rumunjskoj danas više uglavnom nemamo takav model ni u jednom medijskom segmentu, ali na nekim mjestima postoji i mi ga održavamo kao kulturu čvrstih uzajamnih odnosa i međusobnog povjerenja. Publika nam katkad jasno poručuje da uočava tu kvalitetu koja nas čini različitima, osobito u odnosu na gotovo avanturističke vlade koje su sastavljene od vrlo mladih ljudi koji su u politici novi, koji jedni drugima ne vjeruju i očito je da ne rade timski jer i nisu ekipa. Sve ste to mogli vidjeti u “Kolektivu”, osobito u drugom dijelu filma, dok u prvom dijelu vidite našu redakciju kao snažnu i složnu ekipu s više od dvadeset godina iskustva zajedničkog rada i povjerenja.
U filmu vas često vidimo na press-konferencijama. Baš i nije običaj da onamo odlaze glavni urednici, barem u Hrvatskoj.
Nije običaj ni kod nas, ali kada nastane gužva i kada su stvari važne, to nije ništa neobično, osobito za mene koji sam prvih dvadeset godina karijere radio kao sportski reporter koji mora ići na utakmice i na press-konferencije nakon utakmica svakog vikenda. To je bio moj posao i tako sam nastavio raditi i kao glavni urednik. Zadržao sam osjećaj za terenski rad među ljudima i to je za novinara velika prednost.
Vi ste obično i najstariji novinar na tim konferencijama i vidi se kako vaša pitanja tamo čine razliku, utječu na ton i kako svi mlađi novinari gledaju u vas. Čini li vam se da političari, osobito oni iskusniji, lakše manipuliraju mladim novinarima?
Slažem se. Osobno pamćenje je jako važno. I to ne samo pamćenje podataka nego još više memorija profesije, svijest o njenu značenju i važnosti. Na tim press-konferencijama i mene često obuzmu emocije, često imam i vlastite dileme. Ali, uvijek se vraćam onom temeljnom stavu: pitanja koja postavljam nisu moja osobna, to su pitanja koja kroz mene postavlja javnost zahtijevajući odgovore. I to me čini snažnijim i sigurnijim, jer tu nije riječ o meni, nego najprije o cijeloj redakciji koja stoji iza mene, a onda o javnosti i javnom interesu koji zastupamo. To je mantra koju valja neprestano ponavljati i koju ja u sebi provjeravam prije početka svake press-konferencije kao što pilot prije svakog polijetanja provjerava ispravnost svih instrumenata i dijelova aviona. Ovdje nisam radi sebe, nego radi javnosti i moram ostati smiren jer postavljam pitanja od javnog, a ne svog osobnog interesa... To su glavne točke popisa stvari koje provjeravam i na koje se podsjećam prije svake press-konferencije. Koliko god ljudi ispred bili moćni i na visokim političkim funkcijama, oni nisu vlasnici informacija, nego je to javnost i moja je dužnost dobiti ih. Da, to nije lako. Ali, ako dan za danom, godinu za godinom desetljećima trenirate, postaje sve lakše. A ako ste mladi i nemate trening kakav pruža prava redakcija, to je puno teže. U filmu vidite jednoga mladog kolegu koji sudjeluje u našoj istrazi. Prije nego što smo ga uključili u to, proveo je nekoliko godina kao sportski novinar i reporter, išao je na teren, prikupljao podatke, intervjuirao ljude i gradio odnose s njima. Nakon tri-četiri godine provedene u našoj redakciji pitao sam ga što bi učinio da sada ode u neki drugi medij i da tamo od njega zatraže da učini nešto što se kosi s principima naše profesije. Odgovorio je da bi sasvim sigurno odbio i objasnio da kršenje vlastitih profesionalnih principa ne samo što nije dopušteno nego posao čini još težim i stresnijim. Potom sam ga pitao kako bi se ponašao da nakon završene novinarske škole nije bio na obuci u našoj redakciji? Rekao je da ne zna jer bi tada možda cijeli temelj na kojem bi gradio svoj pristup i svoje principe bio pogrešan.
U jednom trenutku, oko polovice filma, novopostavljeni ministar zdravstva Vlad Voiculescu očito je pristao na suradnju s filmskom ekipom. Kako je do toga došlo?
To je potpuno zasluga redatelja i ja ne znam koji je bio njihov dogovor. Ali i za mene je vrlo važan taj drugi dio filma u kojem se na nevjerojatan način pokazuje kaos u tadašnjoj vladi. Jedna od najvažnijih točki filma za mene je upravo prikaz korupcije koja je u većoj ili manjoj mjeri prisutna u svim vladama, bila to rumunjska, mađarska, hrvatska, norveška ili kanadska vlada. Ne želim generalizirati jer to je uvijek opasno, ali o tome mi govore kolege i ljudi iz mnogih zemalja. Posvuda postoje sukobi interesa između politike i biznisa, manjak međusobnog povjerenja među političarima i manjak kompetentnosti i organizacije, a ponekad jednostavno i nedostatak resursa.
Vi često naglašavate vezu između korupcije i nekompetentnosti.
Da, jer to je povezano u stvarnosti. Rumunjska je u velikoj mjeri već otprije stekla reputaciju korumpirane države i nacije. I da, to je istina. Ali, kada čitam talijanske novine, ne stječem dojam da je kod njih baš toliko manje korupcije. Naravno, drukčiji dojam ostavlja primjerice jedna Švicarska, ali čak i u zemljama u kojima sve to nije tako vidljivo na površini kao u Rumunjskoj korupcija također postoji i ljudi je osjećaju.
Prijatelj iz jedne od nama susjednih zemalja ovih mi je dana rekao kako se korupcija od države do države uglavnom razlikuje u broju nula u novčanim iznosima mita. Slažete li se?
Da, nije isto dobiti jedan posto provizije u Rumunjskoj ili Njemačkoj. Ali, sve je to povezano jer u filmu možete vidjeti da direktor jedne od bolnica uzima mito i od međunarodnih tvrtki, a ne samo rumunjskih. Štoviše, od stranih tvrtki to su bili mnogo veći iznosi u obliku provizija za velike poslove uvoza skupe opreme. Mi smo u Rumunjskoj imali golem skandal s Microsoftom, a riječ je bila ne o milijunima, nego o stotinama milijuna eura, koliko je država plaćala licencije za programe koji nam nisu trebali i koji se na kraju uopće nisu koristili. To nije bila trgovina, nego čista korupcija.
Svjedočili ste cijelom procesu tranzicije, demokratizacije i privatizacije u medijima. Jesu li svi ti procesi išli u smjeru koji ste očekivali i kojem ste se nadali?
Rođen sam u komunizmu i tada nisam uopće pomišljao da ćemo mi iz Rumunjske ikada moći slobodno putovati ne samo na Zapad nego ni u tadašnju Jugoslaviju. To otvaranje za moju generaciju i one nakon nas predstavljalo je golem dobitak i prednost. Ali, i to je odrastanje na “tamnoj strani Mjeseca” prednost jer možemo uspoređivati stvari. Meni je zbog toga mnogo lakše namirisati i prepoznati ideološki utjecaj i sve vrste manipulacija. Ulazak u EU donio je također mnoge nove prednosti, mogućnost odlaska na rad, ali i studij gotovo besplatno širom Europe. Ponekad zaboravljamo što znači pripadati Europskoj uniji. Na mladoj generaciji je da gradi Europu kao svoj kontinent i da se bori, makar ne volim tu riječ, da radi na demokraciji i u nju vjeruje. Nikada neću zaboraviti svoj prvi prelazak granice, i to još u vrijeme kada smo morali danima čekati za vize ispred stranih ambasada. Bilo je kao u snu. A razliku između ponašanja starih i mladih ja vidim na svakom putovanju u svakoj zračnoj luci. Mi stariji nikada se po aerodromima ne krećemo potpuno opušteno i slobodno. Ja i danas osjećam strah, kao da se šuljam iza nekog zida. Aerodromi i granice u našoj svijesti još predstavljaju nešto riskantno, opasno i nevjerojatno, dok se mladi kreću kao u metrou. Tako da sve to za nas predstavlja veliki dobitak i naš dug prema zapadnim zemljama. Ali, to je u isto vrijeme i dug Zapada prema nama.
Kažete da ne volite riječ borba, ali ipak ću vas pitati gledate li na novinske redakcije kao na bojišta za demokraciju?
Slažem se, ali umjesto mjesta borbe, radije ih zamišljam kao mjesto rada na demokraciji. Kao mladog novinara i mene su pripremali za borbu. Vi sigurno vrlo dobro znate što znači biti na nogometnoj utakmici između navijača Dinama i Hajduka. Osjećate silno rivalstvo, strast i pritisak, ali vi se kao novinar morate držati činjenica i samo činjenica. Na kraju dana ionako nitko neće biti zadovoljan vašim izvještajem jer će navijači suprotstavljenih klubova imati potpuno različite poglede na ono što se zbivalo na terenu. Ali to je naša dužnost, biti u sredini. Mislim da je sličan položaj redakcija usred svih društvenih i političkih zbivanja. Mi novinari moramo uvijek zadržati kritičku distancu prema svakoj vladi, ali to ne znači da u demokraciji mrzimo vlade.
Važnom točkom vaše karijere čini mi se trenutak kada je tadašnji vlasnik vaših novina postao predmet jedne od vaših istraga. Je li za to bila potrebna hrabrost?
To je vrlo zanimljiva stvar i prilično uobičajen paradoks u istočnoj Europi. U usporedbi s našim kolegama na Zapadu, mi smo rasli i bili odgajani u velikom nepovjerenju prema vlastitoj vrijednosti i kvalitetama. Mnogi zapadni mediji pisali su vrlo pohvalno o našem radu, ali oni i, kada im govorimo o tome, ne mogu uopće zamisliti u kakvim smo se situacijama znali naći. Prijašnji vlasnik naših novina Dan Voiculescu, vrlo poznata i istaknuta figura rumunjske politike i biznisa, još je 2009. godine, kada smo objavili fotografiju njega i ministrice koju smo istraživali zbog korupcije, izjavio da Cătălin Tolontan više za njega ne postoji. A u vrijeme kada je 2016. i 2017. u našoj redakciji bio sniman “Kolektiv”, on je bio u zatvoru zbog korupcije i mi smo nastavili pisati protiv njega i njegovih prijatelja, mogula zdravstvenog biznisa. I sada imamo taj paradoks da nam cijeli svijet aplaudira, dok je naš vlasnik korumpiran, ali ipak nijednom nije nazvao i pokušao utjecati na naše izvještavanje i pisanje. Od početka smo imali vrlo čvrst dogovor da je on vlasnik novina, ali ne i sadržaja u njima. Vlasnik sadržaja je javnost. Mogu reći da gotovi i svi drugi rumunjski medijski moguli imaju sličan odnos prema svojim redakcijama. Na to mislim kada kažem da vjerujem u institucije. Mene samog on bi prilično lako upregnuo u svoje interese. Ali, dok iza mene stoji cijela moja redakcija i brend naših novina, stvari stoje drukčije. Tu se ne radi o profitu. Jer, financijski profit od medijskih kuća koje posjeduju za te je ljude uglavnom sitniš. Ali, tu je riječ o reputaciji, i to je crvena linija koju se u demokraciji ne smije prelaziti.
Znači, čak i oni razumiju da je pravi kapital njihovih medijskih kuća nezavisnost i vjerodostojnost ljudi koji u njima rade?
Mislim da je tako. Premda, Dan Voiculescu čak ni danas, nakon sve ove slave i velikog uspjeha filma “Kolektiv”, ne želi s tim imati ništa niti si pripisuje ikakve zasluge kao tadašnji vlasnik naših novina.
Jeste li nakon onog dana kada je izjavio da vi za njega više ne postojite uopće razgovarali?
Ne. Štoviše, on je osim novina bio vlasnik i nekoliko televizijskih postaja. U filmu možete vidjeti moje gostovanje i veliki duel s jednim političarom na jednoj od njih. Iako smo bili dio iste grupacije, ljudi koji su tamo radili često su bili na drugoj strani profesije.
Poput voditelja koji vas u tom duelu optužuje da je upravo vaša istraga otjerala u smrt vlasnika tvrtke osumnjičene za prodaju razrijeđenih dezinfekcijskih sredstava bolnicama?
Upravo tako. Moram još reći da je za nas bila velika prednost to što smo sportske novine, pa nas političari u samom početku nisu uopće shvaćali ozbiljno, sve dok ne bismo protiv njih prikupili neoborive dokaze.
Kakav je epilog cijelog slučaja?
Još je u tijeku pet sudskih postupaka, ali bez konačne presude. Naravno, mi od pravosuđa ne možemo očekivati i tražiti brzinu kojom moramo raditi mi novinari. Ali pet godina ipak izgleda predugo za donošenje presude u bilo kojem predmetu.
To baš i nije prema standardima EU?
Ne, ali je standard u Rumunjskoj.
Film završava prizorom u kojem vi i vaši novinari dobivaju prijetnje...
Zapadna javnost obično podrazumijeva da takve prijetnje dolaze od mafije i od tajnih službi. Kod nas i jest i nije tako, jer ponekad potpuno neuvijene i neprikrivene prijetnje dolaze iz samih vrhova vlasti. Na primjer, prethodni rumunjski predsjednik Traian Băsescu, koji je deset godina vladao i bio vrlo omiljen i u EU i u SAD-u, kada se jedna naša istraga 2013. i 2014. bavila njegovom miljenicom ministricom turizma koja je poslije završila u zatvoru, prijetio je javno, u jednom televizijskom intervjuu, da će državnom tužitelju poslati dokumente protiv nas. Premda je takvo što nezamislivo u bilo kojoj demokratskoj državi, nitko mu iz EU zbog toga nije prigovorio ni riječi. Tada heroji nismo bili mi, nego on. Toliko o dvostrukim mjerilima. Danas smo za svijet mi junaci premda stalno ponavljam da mi to nismo. Svijet se barem utoliko promijenio da je i kod nas svima jasno da se predsjednik demokratske zemlje jednostavno ne smije tako ponašati.
Koliko ste puta vi i vaša redakcija bili predmet sudskih postupaka?
Mnogo puta. To je skrivena cijena naše profesije. Upravo se sada protiv nas na sudu vode četiri postupka. Barem dva-tri puta mjesečno idemo svjedočiti na sud, i tako godinama. Ali nikada do sada nismo izgubili.
Jesu li sudske tužbe i u Rumunjskoj redovit način pritiska na novinare?
Vlasnik naših novina sada je švicarska tvrtka, što svi smatraju vrlo povoljnim za novinare. U većini situacija doista je tako. Ali, kada smo na stol dobili naše ugovore, vidjeli smo u njima članak u kojem se kaže da će se naš rad vrednovati i prema broju sudskih tužbi. Bili smo najprije zbunjeni pomislivši da će se parnice protiv nas smatrati komplimentom. Ali tada su nam objasnili da tužbe za tvrtku nisu poželjne i da ih treba izbjegavati. Nasmijao sam se i rekao da me za to nije briga i neka izvole izbrisati tu stavku iz naših ugovora, što je i učinjeno. Da se vratim na ono vaše pitanje jesu li redakcije mjesto borbe za demokraciju. Sada mi pada na pamet još bolji odgovor. Prije nego borce, ja nas volim zamišljati kao servisere, vodoinstalatere demokracije. Vodoinstalateri nisu nikakvi heroji, ali njihov je rad iznimno važan za održavanje sustava. Tako gledam i na nas novinare, radnike u službi javnosti. Zato smatram da su za budućnost, spas i opstanak demokracije od najveće važnosti javni medijski servisi o kojima se države trebaju brinuti kao o zjenici oka i ne prepuštati ih golim interesima tržišta.
Šta ovaj priča koga ovaj spašava njemu nije dobro izgleda da se o ovome piše je suvišno.