U petak će u zagrebačkom klubu Tvornica Valentinovo biti obilježeno na malo drukčiji način. Navikli smo da prigodničarske koncerte te vrste održavaju romantičari poput Massima ili Belana, ali u ovom slučaju Valentinovo će imati rokerski štih uz beogradske legende Partibrejkers.
Samo svoj
– Organizator je tako htio, tako da bolje ljubav nego nešto drugo – kaže Zoran Kostić Cane, frontmen benda, kojemu romantičarski povod nije nimalo otupio oštricu. Naime, duboko je razočaran vremenom i situacijom u kojoj živimo, i ta se opravdana gorčina osjeća čak i kada mu se postavi pitanje o glazbi koju danas sluša.
– Primitivni smo i stalno se moramo učiti na svojim greškama, a učimo se tako što stalno te greške ponavljamo – kaže Cane.
Foto: Petar Glebov/Pixsell
– U međuvremenu, zaboravljamo intenzitet boli koji nam donose sve te greške, kao i intenzitet boli kada pravimo greške i to je stalno neki krug patnje. Možda se nama čini da to tako treba biti, ali to su samo sugestije ovog društva, površnost materijalizma – najviše gubi onaj koji najmanje ima.
Iako žali za time jer je sve što smo radili i trpjeli posljednjih trideset godina bilo uzalud, Canetu nije bilo uzalud baviti se rockom, koji mu je omogućio da bude, kako kaže u jednoj pjesmi, ponosan, slobodan i samo svoj.
– Da, ali to je princip osobne inicijative koje stvara svjetlo za one koji se sa sudbinom mire. Sve je na pojedincu, kako on osjeti prema sebi. Ma koliko se neki od nas trudili, većini nije bilo stalo do svega toga dobroga. Ili nisu bili svjesni toga dok to nisu izgubili. Mi smo generacija ometena u razvoju.
Najvažnije je pobijediti sebe, našu prirodu koja je vrlo mračna, treba uvijek upaliti svjetlo u svom mozgu i svom srcu, a srce će nam već pokazati put do sljedećeg srca koje nas negdje čeka
Ove godine navršava se punih trideset godina od objavljivanja njihova debi singla “1000 godina” – sasvim dovoljno vremena da su rođeni u to vrijeme danas već odrasli ljudi. I njihova vjerna publika.
– Naša je publika u rasponu od 30 do 60 godina, putujemo kroz vrijeme. Cijelo vrijeme imam osjećaj svjedoka vremena, da se stalno moram boriti jer društvo ubija želju u svima koji žele biti korisni svojoj zajednici. Kao što sam ja koristan za nekog u Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji, bilo gdje, za nekog tko razmišlja i ima iste emocije kao ja, ali je u manjini, negdje u zapećku, i ja mu svojom porukom dajem ohrabrenje da je s njim sve u redu. Drago mi je da imam poštovanje nekih, ali u isto se vrijeme za neke pitam vole li stvarno mene ili sebe vole zato što mene vole. Oni koji si hoće lagati neka nađu nekog drugog – kaže Cane, koji sluša najviše korijenski rock.
Dugo te nema
– Moj je izbor na izvoru: blues, soul, rockabilly, ritam i blues... Oni izvori koji nisu zagađeni, nego i dalje u svojoj jednostavnosti nudi neka rješenja kako da svoju dušu sačuvaš u blatu ovozemaljskog života.Upitan za najdražu ljubavnu pjesmu Brejkersa, Cane na prvu izdvaja “Dugo te nema”.
– Vidim da je ljudima jako stalo do te pjesme, kad zaprose svog životnog partnera uz pjesmu Partibrejkersa ispadne da je to ta. Najvažnije je pobijediti sebe, našu prirodu koja je vrlo mračna, treba uvijek upaliti svjetlo u svom mozgu i svom srcu, a srce će nam već pokazati put do sljedećeg srca koje nas negdje čeka.
Na kraju razgovora kažem mu da ima specifičan način izražavanja, da bi velik dio odgovora mogao glatko zapisati kao stihove novih pjesama.
– Ma sve je pjesma, pjesma u prozi.
