Napetost između dugovječnoga Antonija Salierija (1750-1825), dvorskog skladatelja prosvijećenoga njemačko-rimskoga cara Josipa II, te još i danas, kao i onda, nedokučiva nespoznatoga genija Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-91) bila je temom posljednjega koncerta Hrvatskog baroknog ansambla u prepunu Hrvatskom glazbenom zavodu.
Ansambl specijaliziran za baroknu glazbu krenuo je korak bliže sadašnjosti pouzdano predvođen dirigentom Tončijem Bilićem uz neprocjenjivo sudjelovanje sopranistce Ivane Kladarin.
Svi će danas reći da je Mozart trebao biti dvorski skladatelj, ali tada je skladateljskom vještinom dobro potkovani Salieri (školovan u Italiji i Beču) očito imao bolje izbrušene socijalne vještine i bio svjestan “opasnosti”. Poznato? Opreku mediokritet – genij podgrijala je poslije Puškinova drama “Mozart i Salieri”, uzimajući ih samo kao amblematske likove, a u novije vrijeme i Shafferov “Amadeus”, zajedno s Formanovim istoimenim filmom.
Koncert Hrbe uspio je ono što je vjerojatno i želio prikazati. Salieri je možda bio mediokritet, ali bez mnogih danas zaboravljenih i “dobro stavljenih“ mediokriteta kakve se i danas samo poželjeti može, nezamisliva je povijest glazbe. Genije možda ne prepoznaje njihovo doba. Pretposljednja Mozartova Simfonija u g-molu u dramatičnoj izvedbi, kao proizašloj iz majstorovih opera, ponekad i premasivna tona, sačuvana je za drugi dio večeri. Prvi je donio vješto sastavljenu baletnu glazbu iz Salierijeve opere “L’Europa riconosciuta” (“Prepoznata Europa”, jer i tada je to bilo aktualno), kojom je otvorena novosagrađena milanska Scala, i kojom je prije više od tri godine, pod vodstvom Riccarda Mutija, otvorena nakon preuređenja.
Pravu središnjicu večeri činile su sopranske arije iz opera, glazbeno višeslojna iz Mozartove “Il re pastore” te prštave i vratolomno virtuozne kolorature iz Salierijeva oratorija “La Passione di Gesu Cristo” u odličnoj izvedbi Ivane Kladarin.
