Iako se nakon uspjeha komedije "Da mi je biti morski pas" moglo očekivati kako će Ognjen Sviličić vrlo brzo prijeći s televizijske na "normalnu" filmsku proizvodnju, to se još nije dogodilo.
No, iako su mu scenariji odbijani na natječajima Ministarstva kulture pa je plodno tlo za razvijanje svojih projekata nalazio na HTV-u, Sviličić ipak pronalazi put do kinodvorana i to kvalitetom svojega filma "Oprosti za kung fu".
Kao i u prethodnim filmovima ("Da mi je...", "Ante se vraća kući") Sviličić u "Oprosti..." svojeg glavnog junaka stavlja u okolinu s drukčijim svjetonazorom, no ovaj put je zamijenio odnose pa se umjesto seljaka u gradu bavi građankom na selu.
Doduše, to sukobljavanje opozita još je nijansiranije jer je u ovom slučaju junakinja djevojka (Daria Lorenci) iz Dalmatinske zagore, koja se gradskom životu nauči provodeći godine kao izbjeglica u Njemačkoj, a nakon rata vraća se kući u "nosećem stanju", što nanosi "sramotu" njezinoj konzervativnoj obitelji.
Ismijavanje "zaostalog" dijela naroda oduvijek je bilo područje u koje su humoristi rado zalazili, ali rijetki su uspjeli uspješno iz njega izaći. Prvenstveno se to događalo jer su se autori prema takvim likovima postavljali nadmoćno i bahato, a to je greška koju Sviličić ne ponavlja.
On unatoč svih mana koje posjeduju njegovi stanovnici Dalmatinske zagore doista voli svoje likove, pa čak i kada iz njih izviru rasističke i seksističke uvrede.
Osim nekarakteristične ljubavi za "grešne" likove, Sviličić je i stilski odmaknut od domaće komedije. Za razliku od tradicionalnog frenetičnog prikaza, on je krenuo putem Akija Kaürismakija i ponudio smirenu komediju, gotovo neemotivnu.
S kamerom (vrlo dobar Vedran Šamanović) koja ima minimalne kretnje i nijedan zoom, te glumcima (odlična glavna trojka Lorenci/Radoš/Zima) čija je gestikulacija užurbana poput tovara u kolovozu, Sviličić je stvorio pomalo začudni, usporeni svijet koji je odličan kontrast neprestanom sipanju uglavnom uspjelih štoseva.
Iako nije u rangu "Gruntovčana" ili "Maloga mista", "Oprosti za kung fu" bolji je od Brešanovog "Kako je počeo..." i odličan je pokazatelj da se i u Hrvatskoj može snimiti dobra komedija. (J. J.)
