Kako kaže junak ove priče, član amaterske kazališne skupine, cijeli je život nešto glumio. Mnogi čuvaju fotografije na kojima sa školske pozornice nestrpljivim pogledom traže majčino i očevo lice u publici dok recitiraju, plešu ili nešto deklamiraju. Neke od nas ta su uzbuđenja javnog nastupa i svjetla pozornice očarali za cijeli život. Skupini očaranih i kazalištem zaraženih pripadaju i dugogodišnji članovi studentskog kazališta zagrebačkog Studentskog kulturnoumjetničkog društva “Ivan Goran Kovačić”. Troje od njih, Zrinka Antičević, Marko Movre i Dinko Vujević posljednjih su nekoliko tjedana danonoćno radili na novoj predstavi. Premijera “Dva žigola” održana je na međunarodni Dan žena, 8. ožujka, na sceni Kulturnog centra Peščenica.
Novu predstavu je, prema pričama američkog pisca Charlesa Bukowskog, režirao Mario Kovač. Pripovijetke “starog pokvarenjaka” vrve scenama seksa, cinizmom i grubom realnošću života. A kad im je Mario predložio da se ovaj put pozabave Bukowskim, ozarila su im se lica. Učinio im se idealnim za njihov kazališni izričaj, a i tajming izvedbe je, dodaju, pogođen baš pred proljetno buđenje prirode i hormona.
Predstava se bazira na tekstovima uzetih iz osam priča američkog pisca i ‘zaranja u mutne vode muško-ženskih odnosa’. Ovo je drugi puta da su za režisera pozvali Marija Kovača koji je i sam svoj artistički credo počeo izgrađivati kao glumac i redatelj amater.
Pridruživši im se na jednoj kasnovečernjoj probi, pokušali smo saznati što ih to drži i vuče da svoje slobodno vrijeme umjesto u kafićima, kinima ili jednostavno ležeći pred TV-om provode na svojim probama. Uglavnom svi odmalena već nastupaju, a neki su pokušali i na prijamnom na Akademiji dramskih umjetnosti. Nisu prošli, barem zasad, ali to ne znači da su se odrekli užitka nastupa. U glumi imaju već dosta “utakmica u nogama”, a nerijetko ih angažiraju i u komercijalnim produkcijama poput snimanja reklama, TV sapunica i sinkroniziranja crtića. Po tome bi ih se moglo uvrstiti u poluprofesionalce, ali ipak ne bježe od amaterizma. On im, kako ističe Marko Movre, pruža slobodu da rade baš one tekstove koje žele.
U Koreji fizički teatar
Zašto radi s amaterima, pitali smo i Marija Kovača:
– Ne vidim razliku između profesionalnog i amaterskog rada, to je umjetna, zadana razlika koja nije oznaka kvalitete. I ja sam počeo raditi u amaterskom studentskom kazalištu gdje sam kreirao veći dio svog kazališnog svjetonazora.
Razlike prema profesionalnom kazalištu ipak postoje; amaterske grupe imaju ograničen izvor financiranja i poput malih manufaktura svi rade sve, pa sudjeluju i u izradi kostima i scenografije. Studentsko kazalište IGK-a postoji više od 50 godina te ima vlastiti fundus scenografije i kostima, no ponekad članovi kod kuće malo prekopaju po ormarima ili prošeću do Hrelića kako bi našli poneki rekvizit ili detalj kostima.
Prostorija u zgradi studentskog KUD-a IGK na Opatovini, u kojoj kazalištarci vježbaju, obična je dvorana tako da nemaju scenski prostor. Premijera im je najčešće i prva izvedba nove predstave na pravoj kazališnoj pozornici. U najboljem slučaju dobiju mogućnost generalne probe dan prije. Zato su više orijentirani na festivale, svoje predstave nude raznim kazalištima i gradovima i prijavljuju se na festivale u zemlji, ali i u inozemstvu kao članovi međunarodnog udruženja kazališnih amatera AITA/IATA.
U posljednjih desetak godina igekaovci su nastupali u Južnoj Koreji, Iranu, Alžiru, Tunisu te, nešto bliže, Mađarskoj, Austriji, BiH. Osvajali su i nagrade ili nominacije za najbolje uloge, režiju ili predstavu bilo na Susretima kazališnih amatera Zagreba (SKAZ) ili na gostovanjima u inozemstvu.
– Prvi smo se put javili na IATA-in festival 2002. U Koreji smo te godine imali tri predstave. Tad smo radili fizički teatar, plesnu koreodramu „Ubojice ili priča o nama“. Nije bilo govora tako da je bila svima razumljiva. S tom smo predstavom putovali četiri godine, nakon Koreje izvodili smo je u Iranu, Tunisu, Mađarskoj, Tuzli... Predstava je erotična i bilo je riskantno s njom ići u Iran. Upozorili su nas da se kod njih na sceni muškarac i žena ne smiju dodirivati pa smo morali prilagoditi kostime i samu izvedbu – kazuje Zrinka. Druge bi predstave pak prevodili na engleski kako bi ih prilagodili nastupu u inozemstvu, kao što je bilo prošle godine u Alžiru i godinu dan prije u Tunisu s predstavom „Goli u papru“.
Amaterske grupe godišnje izbace jednu predstavu, prvi je nastup obično na SKAZ-u, koji se održava u Kazalištu na Peščenici – KNAP. Susreti obično počnu potkraj ožujka i traju dva-tri tjedna. SKAZ tako daje pregled zagrebačke amaterske kazališne scene koja, unatoč financijskim teškoćama, nikad nije izgubila živost. Oni koji prođu dalje nastupaju na Susretima kazališnih amatera Hrvatske (SKAH) i zatim kreću na turneje po hrvatskim gradovima ili na gostovanja na festivalima.
Znanstvenici ludi za glumom
Uz dramsku grupu IGK vežu se i mnogi stvarni likovi, akademski glumci pod čijim nogama danas škripe daske profesionalnih kazališta ili se pojavljuju na malim ekranima, najčešće u TV sapunicama. Vicko Bilandžić, Dejan Krivičić, Goran Bogdan, Marko Cindrić, Marija Omaljev, Stipe Kostanić... samo su neki.
– Obično bi u Zagrebu upisali neki fakultet, amaterski se bavili glumom te zatim upisali glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu – kaže Dinko.
Sadašnju ekipu amatera, osim umjetnosti, sve redom privlači znanost – Dinko je doktor kemije, Marko je pred diplomom profesora fizike, Zrinka je profesorica povijesti, a ima i dizajnera. Među neglumačkim dijelom grupe su kostimografkinja i scenografkinja Zrinka Nedeljković te majstor svjetla i tona Velimir Kačurov. Neki od IGK-ovih glumaca su pokušavali svojedobno upisati glumu na Akademiji, a kako je to izgledalo, slikovito nam je opisao Dinko:
– Nakon srednje farmaceutske upisao sam kemiju i kasnije ostao raditi na fakultetu. Kao asistent otišao sam na postdiplomski u SAD i sa 30 godina pokušao upisati glumu. Tad sam konačno uspio odvojiti vrijeme za pripremu. Već sam imao iza sebe znanstveni život i na prijamnom su se čudili mome životopisu. Uglavnom, nisam ušao ni u uži krug – kazuje Dinko bez trunke razočaranja.
Glumom se ozbiljnije počeo baviti tijekom srednje škole u Rijeci i kasnije nastavio u Zagrebu paralelno uz studij kemije. Otvaranjem privatnih TV kuća poput RTL-a i Nove TV te nezavisnih produkcijskih kuća okušao se i na audicijama. Isprva su to bile uloge, kako kaže, šesnaestog prolaznika ili desetog konobara, a onda su se počele događati rečenice i prave uloge. Najveća mu je uloga bio lik inspicijenta kazališta u Avinoj seriji Zakon ljubavi.
Kombinirajući svijet kemije i glume, često se i na jednoj i drugoj strani osjećao kao svemirac.
– Događalo mi se na audicijama da spomenem kako radim na fakultetu i nije im bilo jasno što tu radim. Opet, kad bih izašao u nekoj reklami, i na fakultetu bi me čudno gledali. Ipak, prepoznali su moje vještine nastupa pa me uvijek zovu da vodim skupove – kaže Dinko.
Krcate dvorane
Koliko glumcu nastup i magijski osjećaj stapanja s publikom pruža ispunjenje, može se shvatiti iz doživljaja puna emotivnog naboja koji nam je Dinko prenio sa svojih brojnih nastupa u inozemstvu.
– Dvorane u kojima smo nastupali u Tunisu i Alžiru bile su uvijek krcate, a velike su otprilike kao naš Lisinski. A tamo te dočeka gomila ljudi koji gledaju predstavu na engleskom, jeziku koji im nije materinji, ali osjetiš kako žive s tobom tih sat vremena predstave. A to te digne... Nikad se nisam drogirao, ali pretpostavljam da je to kao neki šut, adrenalin i nakon toga sve je dobro, čak ako i ne ide sve kao po loju – ispričao nam je Dinko.
Iako dugogodišnji član kazališnog ansambla IGK-a, Dinko Vujević je radio i s drugim kazališnim amaterskim grupama u Zagrebu kao što je Gaudeamus, koji djeluje u Kulturnom centru Peščenica.
Amatersko kazalište na Peščenici postoji više od tridesetak godina, a trenutačno priprema dvije predstave koje će se premijerno prikazati na SKAZ-u potkraj ožujka. Jednu režira Zoran Babić, a drugu predstavu, prema vlastitom scenariju, Filip Vrbanec, također dugogodišnji član Gaudeamusa. Slično kao i naši dosadašnji sugovornici, Zoran je u kazalištu od malih nogu. Od svoje devete godine “glumata” u dramskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM), no put ga je poslije doveo i do KNAP-a.
– Po struci sam inženjer zračnog prometa, ovo je čisti amaterski entuzijazam. Jednostavno sam volio kazalište pa mislio – ako bude prilike i dovoljno odlučnosti, zašto se ne bih okušao. Prvo sam počeo s glumom, a onda i s režijom. Tu je i socijalni moment, zajedništvo, druženje... – priča Zoran koji režira predstavu temeljenu na bajkama braće Grimm. Odmah objašnjava da nije riječ o predstavi za djecu.
Druga predstava temeljena je na originalnom scenariju Filipa Vrbanca pod naslovom „Dozvola za heroja“. Vrbanec je po struci geograf, zarađuje prodajući računala, a svoj je prvi dramski tekst napisao inspiriran filmovima i stripovima o superjunacima. S ironijskim odmakom opisuje superjunaka koji, tražeći dozvolu za heroja, nailazi i na mnoge birokratske barijere.
Tekst i predstava pršte humorom, povjerava nam Dinko Vujević, tako da mu nije bilo teško prihvatiti ponuđenu ulogu i raditi istodobno na dvije predstave iako si je obećao da to više neće raditi.
iljadu mu banaka, ni ovdje nista o holokaustu