Jedan od najvećih romana ikad napisanih. To je točna ocjena koja se uvijek izgovara uz roman "Zločin i kazna" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Priča je svima dobro znana, štoviše neki će reći da je to prvi moderni kriminalistički roman ikada napisan, i to krimić u kojem (zamalo) od samog početka znamo tko je ubojica. No današnjim, modernim rječnikom rečeno, ipak je to psihološki triler, najsličniji onome kako pišu moderni Skandinavci, jer iza priče o dvostrukom ubojstvu u svemu što slijedi nakon njega, krije se priča o društvu, o ogromnim razlikama između svijeta bogatih i svijeta onih koji doslovno nemaju ništa, čak ni nadu da je put u neki drukčiji život uopće moguć. Jer ne treba zaboraviti kako Raskoljnikov dva dana prije ubojstva gotovo ništa nije jeo.
Taj legendarni ruski roman, objavljen u prosincu 1866., ovih dana oživljava na velikoj sceni HNK Zagreb pretvarajući se u predstavu, i to po novom prijevodu Tatjane Radmilo, koji je objavila Fraktura. Režira gost, ugledni slovenski redatelj Jernej Lorenci, koji je ujedno i autor adaptacije uz Dinu Pešuta (dramaturga predstave) i cijeli glumački ansambl. A u "Zločinu i kazni" HNK Zagreb glume Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Milan Pleština, Luka Dragić, Igor Kovač, Tea Ljubešić i Ivan Grlić, i to po Lorencijevu 'principu' u kojem svi rade sve, bez striktne podjele na određene uloge. Da će predstava biti po mnogo čemu drukčija pokazale su i prve fotografije s čitaćih proba za "Zločin i kaznu", na kojima se jasno vidjelo da nad glavama glumaca visi vrlo ozbiljna sjekira koja nipošto nije nalik na onu koju zamišljano dok čitamo roman, za koju je Raskoljnikov ušio držač i svoj ogrtač i koju je na mjesto zločina donio skrivenu u tom istom ogrtaču.
– Sjekira mora biti velika, jer smo na velikoj sceni. A i junak to svoje oružje osjeća kao nešto puno veće, sjekira ima i unutarnju psihološku vrijednost, objašnjava redatelj i dodaje:
– Neke objektivne okolnosti u kojima Raskoljnikov živi, iste su kao one u kojima i mi danas živimo. To su okolnosti velikih razlika, ono što svi znamo i osjećamo. Tu je unutarnji svijet glavnog junaka, pitanje o jednom mladom čovjeku koji želi napraviti promjenu, da bi u konačnici zagazio u zlo koje proizlazi iz totalnog siromaštva i nemoći, ali i neke njegove ambicije i taštine te sasvim sigurno posebnog senzibiliteta i preosjetljivosti koje je Dostojevski upisao u svoj lik.
Na jednoj od proba za predstavu, na kojoj smo bili u ponedjeljak navečer, postalo je jasno zašto su sjekire (da, dvije su) toliko velike, jer one zorno pokazuju svu veličinu – i zločina i krivnje zločinca. Gledatelje koji će prvi vidjeti predstavu, a premijera je u petak 21. ožujka, očekuje i veliko vizualno iznenađenje. Do sada smo, naime, navikli da ruska djela na sceni središnje nacionalne kuće imaju raskošno vizualno uporište. Tko je primjerice bilo u "Ratu i miru" koji je postavio Tomaž Pandur, takvo je svako "Labuđe jezero", a takav je bio i nezaboravni balet "Ana Karenjina" koreografa i redatelja Lea Mujića. Ovdje u "Zločinu i kazni" scena i rupa za orkestar pokriveni su pločama šperploče (scenograf Branko Hojnik), a na dnu scene su mala vrata, koja nevjerojatno škripe i kroz koja glumci izlaze na scenu saginjući se. Ono što odskače su kostimi Belinde Radulović, dovoljno raskošni da prizovu epohu. Sve to objašnjava redatelj Jernej Lorenci kada kaže:
– Manje me zanima kriminalistički dio ovog romana, jer ovdje se bavimo unutarnjim stanjem glavnog junaka, zanima nas koji su to putovi i krugovi pakla kroz koje on prolazi. Na sceni je zapravo ekipa pripovjedača i svi kreću iz iste pozicije. To je kolektivno čitanje romana, a zatim iz tog kolektiva izranjaju pojedinačni zadaci, čak i uloge. A što se tiče vizualnog dijela predstave, svoj rad mogu nazvati minimalizmom s mometnima spektakla, a ovdje je sve to podređeno unutarnjem putu Raskoljnikova, tom sukobu između unutarnjeg i vanjskog.
O radu na predstavi u kojoj nema stroge podjele uloga razgovarali smo i s Igorom Kovačem koji nam je rekao:
– Sada je sve već sjelo na svoje mjesto, jer kod Lorencija je sve u detaljima, oni su ti koji presuđuju. Trenutačno dorađujemo nijanse, jer ipak je riječ o 600 stranica romana koje treba postaviti na pozornicu. Kada gledam predstave i kada su one, uvjetno rečeno, prikazane na siromašan način, lakše uđem u priču. To mi otvara maštu. Upravo tako radi Lorenci, kao da je to onaj najkazališniji način pričanja priče pa smo mi, nas osmero glumaca, i Sonja i Raskoljnikov, ali i Dostojevski. On je taj roman napisao tako da bi se za svaki lik mogla napraviti posebna predstava, jer kada ovdje podsvijest izađe van, izlazi jako puno mraka. Vidjet ćete, Lorenci je ovdje uključio i devetog glumca, publiku.
Glumac Luka Dragić potvrdio je naš dojam da je za predstavu izuzetno važan i novi prijevod romana.
– Svi smo čitali fantastični prijevod Ise Velikanovića, ali on je mnogo stariji. Taj je prijevod bio i poetičan i snažan, ali na nekim mjestima i arhaičan. Sada radimo sa suvremenim prijevodom, koji je i nešto direktniji od onog starog. I to nas direktno vodi u ono što gledamo na sceni, u unutarnji svijet Raskoljnikova, ali i Sonjin unutarnji svijet, jer važan je spoj tih svjetova. Dostojevski je zapravo ovim romanom progovorio o unutarnjem svijetu čovjeka koji se lomi, koji živi s strahovitim pritiscima u vremenima snažnih polarizirajućih ideja. Raskoljnikovljev svijet je svijet strašnog siromaštva i mogu samo zamisliti kako je to izgledalo u Sankt-Peterburgu tog vremena. Bio sam u tom gradu i zaista je predivan. Mogu samo zamisliti koliko se bijesa gomila u čovjeku koji gladan hoda kroz tu raskoš - govori glumac koji spremno priznaje kako obožava raditi s Lorencijem.
